Skoro sve zemlje u Evropi suočavaju se sa nedostatkom radne snage – Bosna i Hercegovina nije izuzetak – ali za BiH ulozi su veći: za razliku od zapadnih zemalja koje uvoze radnu snagu da održe već jaku ekonomiju – BiH uvozi radnike da spriječi stagnaciju domaćih industrija.

Prema podacima koje smo dobili od Agencije za rad i zapošljavanje BiH u 2024. godini izdato je 5.798 radnih dozvola za strane radnike, što je povećanje od 26,43% u odnosu na 2023. godinu. U Federaciji BiH prošle godine je izdato 3.190 radnih dozvola (više za 38,64%), u Republici Srpskoj 2.109 (7,11% više), a u Brčko Distriktu 499, što je za 57,91% više nego u 2023. godini.

Najviše radnih dozvola dobili su državljani Turske (785), Nepala (757), Srbije (692), Indije (660) i Bangladeša (486). Najveći rast broja dozvola u odnosu na prethodnu godinu zabilježen je kod radnika iz Indije, Nepala i Kine.

Šta donosi Protokol

Međutim, proces dovođenja stranog radnika u BiH je dugotrajan – traje do pet mjeseci, a ponekad i godinu. Tokom ovog perioda dokumenti često ističu, što dodatno povećava odgađanja i troškove.

Početkom augusta, između Ministarstva vanjskih poslova BiH i Službe za poslove sa strancima, potpisan je Protokol koji bi trebao ubrzati proces zapošljavanja. Dokument predviđa da se zahtjevi za radne i boravišne dozvole mogu podnositi preko diplomatsko-konzularnih predstavništava, što bi trebalo pojednostaviti i skratiti cijeli proces na dva do dva i po mjeseca.

O tome kako će izgledati njegova implementacija, za koje poslove i pod kojim uslovima poslodavci u BiH danas angažuju strane radnike, kakav je njihov put do Bosne i Hercegovine, te na koji način se balansira potreba tržišta rada s obavezama prema domaćoj radnoj snazi, razgovarali smo sa Senadom Pajićem, generalnim direktorom New Nomads agencije za posredovanje u zapošljavanju i intelektualne usluge iz Zenice, koji je zajedno sa predstavnicima nadležnih državnih institucija, predstavnicima Službe za strance, poslodavcima i kolegama iz drugih certificiranih agencija dao svoje prijedloge pri izradi Protokola.

Protokol je dobro osmišljen, ali je ključ u njegovoj implementaciji, kaže Pajić za Forbes BiH i dodaje, da, ukoliko nadležne državne institucije ne budu na vrijeme instruirale, kadrovski pripremile i tražile od domaćih ambasada i konzularnih predstavništava da postupaju po njemu, Protokol bi mogao ostati mrtvo slovo na papiru.

„Migrante su nam ubacivali pod izlikom radnika s vizom“

Osim što je zbog sporog i komplikovanog procesa, BiH na tržištima, odakle za svoje ekonomije uvoze radnu snagu i najrazvijenije zemlje, koje radniku mogu ponuditi mnogo bolje finansijske uslove, bila dodatno nekonkurentna, dešavalo se i to, govori naš sagovornik, da dio radnika čekajući papirologiju u BiH upadne u kriminalne tokove ili bude vrbovan od domaćih ili stranih posrednika, koji ih uvjeravaju da ih mogu prebaciti u EU gdje je, navodno, bolje, čime njihova sudbina i život postaju neizvjesni. Osim toga, stari zakonski procesi omogućili su da mnogi radnici dođu ilegalno u Bosnu i Hercegovinu sa falsifikovanim dokumentima preko agencija iz regiona, Srbije, Hrvatske, gdje su migrante, kaže, predstavljali pod izlikom radnika s vizom. Posljedica ovih pojava, na koje su, napominje, više puta upozoravali, je da se stvara loša slika o zapošljavanju u BiH i otežava dovođenje novih, ozbiljnih radnika koji žele raditi u našoj privredi.

Poslodavci u BiH procjenjuju da im nedostaje između 30.000 i 40.000 radnika, dok zvanični podaci pokazuju više od 310.000 registovanih nezaposlenih. Iako se naizgled čini da je rješenje jednostavno – popuniti slobodna radna mjesta nezaposlenim licima – na terenu je to složenija tema iza koje stoje dublji problemi.

Plate u BiH su među najnižim u Evropi, a uslovi rada u mnogim sektorima, posebno proizvodnji, poljoprivredi i ugostiteljstvu, manje su privlačni u poređenju sa uslovima zapadnih zemalja.

Prema posljednjim zvaničnim podacima prosječna neto plata u bh. entitetu Federacija BiH za mjesec juni iznosila je 1.577 KM (oko 806 eura), a u drugom bh. entitetu Republika Srpska 1.563 KM.

„Radnici nisu otišli samo zbog plata, nego zbog sigurnosti i budućnosti“

„Proces koji je zahvatio Bosnu i Hercegovinu vezano za nedostatak radne snage, nije počeo jučer. On traje već 10–15 godina, možda i više“, kaže Pajić i dodaje:

„Najveći dio kvalitetne radne snage koji smo mi imali, odškolovane i koja je radila, je otišao iz ove zemlje, to svi znamo, u EU. Nije otišao samo zbog male plate. Otišao je zbog političkog ambijenta, nesigurnosti u izgradnju svoje budućnosti, a i zbog standarda, odnosno boljih uslova plaćanja toga rada u EU. Naš kadar je izuzetno cijenjen u inozemstvu. Nama je problem sad uvesti kvalitetnu radnu snagu.

Svi nas traže i dalje iz EU, traže nam naše radnike ili radnike sa prostora Balkana. Da vam iskreno kažem, agencija na čijem sam čelu i suvlasnik, ne bavi se izvozom radne snage. Mi smo se fokusirali na pomaganje privredi sa pronalaskom i uvođenjem radne snage da se nadomjesti njen deficit na domaćem tržištu“, govori nam. 

Da bi BiH zaržala radnu snagu ili je vratila u zemlju,  proces je koji zahtijeva jedan duži period, kaže Pajić.

„Vi ne možete sada da kažete bilo kome u EU: ‘evo ti veća plata, hajde se vrati’. Vjerujte da dobar dio njih, najveći dio, neće se vratiti. Jer nije samo stvar visine plate, sad je to postala stvar sigurnosti življenja, okruženja u kojem se živi, odnosno mogućnosti da čovjek može normalno razvijati sebe i porodicu u ovom ambijentu“, kaže on.

Odgajati čovjeka 21.vijeka

Za Bosnu i Hercegovinu nedostatak kvalifikovane radne snage nije samo ekonomsko pitanje. Dio problema, ističe naš sagovornik, leži i u načinu na koji se mladi odgajaju i školuju.

Potrebno je kaže on u našem društvu, odgajati čovjeka 21.vijeka, gdje glavni cilj nije zaposlenje u nekoj državnoj službi ili državnom preduzeću, ili maštanje o brzoj zaradi i odlasku vani.

„Broj ljudi na biroima naših zavoda za zapošljavanje je optička varka. To je statistika. Tih ljudi nema u tim brojkama. Kada nekom poslodavcu tražim radnika, prvo krenem i provjerim ima li na našim biroima, u suštini, od deset radnika, pitanje je hoće li se jedan javiti ili ne. Preko noći, ne možete naći 43.000 nedostajućih radnika i zato ih BiH mora uvoziti– sve dok ne obezbijedi ambijent i standard, te stvori novu kvalitetnu radnu snagu, sa izgrađenim radnim navikama, kao i uslove da oni koji su otišli vani požele da se vrate. Do tada će proći vremena“, govori on.

Posredovali u zapošljavanju više od 50 radnika u pekari

Koliko poslodavca košta da u BiH dovede stranog radnika, ovisi od agencije do agencije, kaže Pajić. Do sada, službeni troškovi u FBiH su iznosili od 700 do 800 konvertibilnih maraka, u RS-u nešto manje, te dodatno jednokratna provizija agencije koja se kreće od 400 do 500 eura po radniku.

„Ukupno poslodavca da dovede jednog radnika košta između 1.600 i 1.700 maraka“, kaže on.

Najveća potražnja je za radnicima sa srednjom stručnom spremom i zanatima, u građevini, poljoprivredi, pekarskoj i drvnoj industriji.

Do sada je njegova agencija posredovala u tri slučaja zapošljavanja inžinjera, ali to je rijetkost, kaže on, ponuđeni uslovi za visoki stručni kadar, koji se odluče doći, nisu prihvatljivi.

Pekarski sektor je, kaže nam, naročito zainteresiran za radni kadar, te je do sada njegovu agenciju kontaktiralo više od šest pekara iz cijele BiH da im pronađe radnike, te su uspješno posredovali u zapošljavanju više od 50 radnika u ovom sektoru.

„Godišnje uvezemo od 200 do 300 radnika. To je malo, a razlog su sigurnosne provjere i dužina cijelog procesa. Nama je cilj da to zaista bude kvalitetan kadar“, ističe Pajić.

Prošle godine najviše radnika u BiH došlo je iz Turske, ali, kako dodaje, ta zemlja se više ne smatra atraktivnim izvorom radne snage. „Za njihov kadar BiH nije zanimljivo tržište, jer su plate i životni standard u Turskoj jednaki kao kod nas“, objašnjava on.

No, dobar dio radnog kadra ipak dolazi iz ove zemlje, koji se zapošljava u turskim firmama u BiH.

„U njihovom slučaju su izbjegnute sve procedure koje mi prolazimo, mogu dovesti radnika u svoju firmu na tri mjeseca i potom ga zamijeniti novim“, kaže.

Najviše radnika iz Srednje Azije

Glavni bazen radne snage za Bosnu i Hercegovinu dolazi iz Srednje Azije odakle se uvozi 90 posto radnika – što je značajan logistički pritisak za ambasadu u New Delhiju, koja je slabo kapacitirana tehnički i kadrovski, kaže naš sagovornik.

„Jako malo ljudi dole radi, a ona pokriva oko milijardu i po, da kažem, tog bazena, gdje su Indija, Bangledeš, Nepal i Šri Lanka. Zahvaljujući ambasadoru Harisu Hrleu, koji se zaista trudi i pomaže na sve moguće načine, uspijevamo završiti taj proces i riješiti probleme koji nam se nađu na putu. Dugoročno, jačanje kapaciteta diplomatskih predstavništava i sklapanje bilateralnih sporazuma bit će ključni za olakšavanje pristupa radnoj snazi i podršku domaćoj privredi“, ističe.

Prema Pajiću, BiH će i u naredne tri do pet godina uvoziti stranu radnu snagu, dok tržište rada ne postane dovoljno zasićeno, kao što je slučaj u Hrvatskoj i Srbiji.

„Hrvatska je po sadašnjim podacima samo u ovom polugodištu uvela preko 60.000 radnika. A već imaju više od 200.000 angažovanih u privredi.

Prvo zavodi, domaći radnici, pa onda stranac

Da bi se zaposlio strani radnik u Bosni i Hercegovini u okviru važećih kvota, poslodavac ili agencija, pojašnjava Pajić, najprije se mora obratiti Zavodu za zapošljavanje.

„U roku od sedam do petnaest dana zavodi na općinskom, kantonalnom i entitetskom nivou provjeravaju postoji li domaći radnik za tu poziciju.

Potencijalni kandidat se kontaktira telefonom i dopisom, uz obavezu da odgovori prihvata li posao. Tek kada se utvrdi da domaćih radnika nema, poslodavac dobija dozvolu da angažuje stranog radnika“, govori on.

Na naše pitanje šta se dešava u slučajevima kada radnik koji je došao u BiH da radi, nije zadovoljan uslovima ili poslodavac nije zadovoljan s njim, kaže da se tu vidi razlika između certificiranih agencija i nelegalnih posrednika.

Proces zapošljavanja počinje, kaže, zvaničnom ponudom firme radniku da dođe da radi. U ponudi je navedeno gdje dolazi, u koju firmu, koje radno mjesto, kolika mu je plata, koliko sati radi, smještaj, hrana kao i ostala osiguranja. Sve je jasno na samom početku.

Prosječna plata

Ipak, nezadovoljstva se povremeno javljaju, priča nam, poslodavci nekada očekuju kvalifikacije iznad realnih mogućnosti radnika iz zemalja sa slabijim tehnološkim razvojem, dok se radnici ponekad suočavaju s radom u izoliranim sredinama i manjkom društvenog života. U takvim slučajevima agencije su dužne o svom trošku dovesti zamjenu ili, ako to nije moguće, radnika vratiti u zemlju porijekla.

Primjeri su rijetki, kaže Pajić, od preko 500 zaposlenih, tek je nekoliko slučajeva završilo raskidom ugovora.

Prosječna osnovna plata iznosi oko 550 eura, ali zahvaljujući prekovremenom radu i plaćenom smještaju i hrani, radnici mogu zaraditi i do 900 eura mjesečno.

Radnika dolazak u BiH košta i do 2.000 eura

Radnici koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu uglavnom stižu iz ekonomski siromašnih zemalja, gdje prosječne plate iznose između 120 i 140 eura, te sam dolazak za njih predstavlja ogroman finansijski teret.

„Troškovi dokumentacije, viza, avionskih karata i višekratnih odlazaka u konzularna predstavništva dostižu između 1.500 i 2.000 eura“, kaže Pajić i dodaje da većina radnika uzima kredite kako bi pokrila te izdatke, zbog čega na tržište ne dolaze privremeno, na par mjeseci ili samo godinu, već svi planiraju rad na najmanje dvije godine. Period koji odgovara svim stranama, i poslodavcu jer osigurava radnika na duži period, a uposleniku mogućnost da planira svoje poslovanje i zaradu.

(TIP/Izvor: Forbes BiH/Autor: Amela Keserović Polić/Foto: Faruk Zametica)