Bosna i Hercegovina je, prema istraživanjima, u periodu od 2011. do 2019. izgubila više od 400.000 stanovnika, što predstavlja pad od oko 13%, a više od 50 posto bh. građana živi van države. Razlozi odlaska su različiti – egzistencija, strah od budućnosti, politička situacija itd. Ali, svi oni imaju jedno – san o boljem životu. No, prema riječima bh. psihoterapeutkinje koja živi i radi u Berlinu, Hane Stojić, taj san u inozemstvu “ima visoku cijenu”. I nije riječ o novcu.

Kolektivizam vs individualizam

Mnogi građani BiH i zemalja regije, ali i drugih zemalja svijeta koje su siromašne ili u tranziciji, imaju sliku o zapadu koji je “fenomanalan, u kojem je sve jednostavno i uređeno”. No, nije uvijek sve tako lagano jer emigranti ostavljaju cijeli izgrađeni život u svojoj domovini i odlaze “u tuđinu” gdje, prema riječim Stojić, ne kreću od 0 nego “debelog minusa”.

“Koliko god mi zapadno društvo smatramo kao individualističko društvo i ono to jeste, mi dolazimo iz kolektivističkih društava gdje je zajednica, obitelj, komšiluk gdje imaju vrijednost i onda vi morate u inostranstvu da se redefinirate zato što vi dolazite sa jednim setom vrijednosti, a to jeste da je bitno kako su ti roditelji, da je bitno da ih posjetiš, da je bitno da održiš vezu, svašta nešto i dolaziš u jedno društvo koje kaže ti si individua, ti si za sebe samo odgovoran i ti si sam sebi u konačnici kriv za sve. I to je nešto što je jako, jako teško redefinirati u sebi zato što ne možete vi odlaskom da kažete moje vrijednosti nisu vrijednosti zato što vi njih nosite sa sobom, zato što ste vi njih dobili sa roditeljskom ljubavlju i sa brigom i sa načinom kako ste odgajani”, rekla je Stojić u Novom danu.

Kad se snovi rasprše

Ono što najviše muči njene klijente, emigrante, jeste prilagođavanje novoj sredini u kojoj vam je sve novo.

“Koliko mi možemo kao društva stvarno da se prilagodimo jedni drugima i da to ne bude samo jednosmjerno, koliko stranci koji dolaze moraju da prihvate onoga što su zatekli, nego koliko oni sebe isto tako mogu da u tom društvu utkaju na neki svoj način. I vi imate čak jednu vrlo strogu tezu sociološku koja kaže da jedino asimilacija funkcionira i to je nešto gdje vi sad osjetite onda i bunt, zato što priča ideal slobode zbog koje su isto ljudi otišli je nešto drugo nego pokori se, povinuj se nečemu što si tu zadesio, što si tu zatekao”, kazala je.

Govoreći o snu za boljim životom, kazala je kako je upoznala i one čiji su se snovi raspršili jer su nakon određenog perioda shvatili da oni to ipak ne žele. Ipak, ističe, svaki je čovjek priča za sebe.

“Nekad se ljudi razočaraju u ono što vide ili mislili su da je to više nego što jeste. Ili nekad im nedostaje jednostavno muzika, nekad im nedostaje jezik, nekad im nedostaje da su im stvari poznate. Zato što vi, to je moja teza, kad idete u emigraciju, vi ne krećete od nule u tom društvu, nego vi krećete iz velikog jednog minusa. Znači vi ste ostavili cijelu infrastrukturu sa sobom koju nosi obitelj, bilo da je to mesar da znate gdje ćete kupiti meso, bilo da je to frizer, bilo da znate kako se popunjavaju formulari u toj zemlji, bilo da znate jezik te zemlje. A vi tamo dođete, prvo jezik, prvo institucije, vi morate nanovo da gradite prijateljstva koja ste ostavili za sebe. I vama treba jako puno godina gdje ste vi jako, jako aktivni, gdje se borite, da se vi zapravo stabilizirate i da imate ono što neko rođenjem ima u svojoj zemlji kao što imamo i mi u svojoj zemlji”, kazala je.

Zauvijek stranac

Ističe i da je veoma bitno u kojim godinama odlazite iz svoje države vani.

” Vi ako odete kao dijete, onda vi jezik učite intuitivno, onda vi učite institucije, vi učite školski sistem. Ali ako vi odete u nekim zrelijim godinama, mislim da su tada izazovi još veći. Činjenica jeste da vi uvijek ostajete stranac. Vi tamo možete izgraditi prekrasan život, ne zato što vam neko drugi to kaže,već zato što znate da ste drugačiji, zato što vaše ime zvuči drugačije. I vi možete biti dobrodošli, ali vi znate da ste vi i taj jezik stekli radom, vi znate da ste vi i to znanje, što možete da učestvujete u nekim društvenim diskursima, da to vama nije stavljeno u kolijevku, nego da ste vi se zato morali potruditi”, rekla je.

Je li vrijedno toga?

No, život u inozemstvu, htjeli ili ne, utiče na sve aspekte našeg života koji smo imali u domovini, pa i na porodične.

“Osoba koja odlazi, ona napušta obiteljske odnose koje uvijek podrazumijevaju i obavezu i dužnost, ali i ljepotu i da nešto dobiješ za uzvrat. I vi onda kao krećete sa neke tobože pozicije gdje vi možda niste nikome ništa dužni, ali vi isto tako shvaćate onda koliko je ljepote u tom pripadanju. To je jedna od mojih teza, a druga je da vi kad odlazite kao obitelj, mislim imate ljude koji odlaze sami i ljude koji odlaze kao obitelj, to se naravno reflektira i na obiteljske odnose. Zato što vi onda imate djecu koja ne znaju jezik, onda isto nastaju novi bračni problemi koji možda nisu bili tu s dolaskom u emigraciju, zato što ste jednostavno imali još više problema nego što je bilo kad ste otišli. Zato što ja znam da ima jedan jako veliki broj ljudi koji napušta trenutno našu zemlju, a koji zapravo ima jedan vrlo kvalitetan život. I ja bih se u tom slučaju uvijek zapitala je li to stvarno vrijedno toga, zato što cijena se mora platiti. Znači ako nekome valja burum predivno, znači ja nemam namjeru i teško je savjetovati nekoga, ali mislim da je cijena koja se plati usput dok vi dođete da ostvarite taj život, jako visoka”, naglasila je.

Za kraj kazala je da je teško dati savjet nekom da li da idu van BiH ili ne, ali jedno je značajno – idete li iz avanture ili prijeke potrebe.

“Zato što ako je to jedina opcija, onda je to jedina opcija”, zaključila je.

(TIP/Izvor: N1/Foto: Ilustracija/Anadolija)