Nezira Mehmedović iz Srebrenice izgubila je ono najvrjednije što je imala – dva sina, Saiba i Sinana, ubijena u genocidu 1995. godine. Danas, na 30. godišnjicu, dok stoji među bijelim nišanima u Potočarima, suze joj ne prestaju teći. Glas joj podrhtava, ali riječi su jasne – majčinska bol ne blijedi, ni nakon tri decenije.

“Muž mi je umro šest mjeseci prije rata. Ostala sam sama s njima dvojicom. Saib je rođen 1972., Sinan 1974. I nestali su. Tražila sam ih, molila Allaha da ih nađem, da ih ukopam. I jesam. U Potočarima. Sad im dolazim svake godine, ali ove jedva – noge me izdaju. Samo da mi pamet ne ode”, govori Nezira.

Sjeća se svakog detalja. Sinan je bio pažljiv, brižan. Svaki ramazan dolazio bi da zajedno poste, da zajedno sehur dočekaju.

“A Saib, on je bio u Beogradu, ali je došao da brani naše selo Slatinu. Kad je stigao, rekao mi je: mama, sve sam prelazio preko žena, djece, kostiju…” kazala je.

Nezira ne traži ništa osim da se ne zaboravi.

“Prihvatila sam od Boga što mi je dao. Teško mi je, žao mi je moje djece. Kako su me slušali, kako su mi radili. Krivo mi je što neke obilaze, a meni nikad niko nije došao ni na vrata da me pita kako živim. I ja sam dala dva sina za ovu zemlju. Dva. A nikoga nema”, kazala je Nezira.

Zbog njih dvojice i zbog njih osam hiljada i više, danas je Srebrenica centar svijeta.

(TIP/Izvor: Fena/Autorica: Alma Zukanović/Foto: Almir Razić)