Karcinom dojke je stvarnost hiljade žena u Bosni i Hercegovini. A od sistema koji bi trebao pružiti sigurnost, često isplivaju samo slabosti. Nadu donosi dr. Lejla Hadžikadić Gušić, onkologinja sa zavidnom karijerom u SAD-u, koja svoje znanje i iskustvo želi usmjeriti kako nijedna žena ne bi ostala bez šanse za ozdravljenje.

U Bosni i Hercegovini, gdje se zdravstveni sistem ponajviše oslanja na entuzijazam pojedinaca umjesto na snagu institucija, dijagnoza karcinoma dojke za mnoge žene i dalje znači nespremnost i nemoć sistema, čekanje, strah i neizvjesnost. Ipak, one se nastavljaju boriti. Dostojanstveno, tiho i svakodnevno.

Glas stručnjaka koji ne pristaju na prosječnost po pitanju ove teme, ključni su za bilo kakav pomak, a jedan od njih je dr. Lejla Hadžikadić Gušić, specijalistica onkologije koja već godinama radi u jednom od vodećih američkih centara za liječenje raka dojke. Iako je profesionalno ostvarena u SAD-u, nije zaboravila odakle je krenula. Naprotiv, znanje je odlučila vratiti tamo gdje je ono najpotrebnije.

Najnovija inicijativa dr. Hadžikadić Gušić je osnivanje prvog Senološkog društva BiH, prijelomna tačka u borbi protiv raka dojke. Po prvi put, ljekari iz cijele zemlje okupljaju se oko zajedničkog cilja, a to je da ženama u BiH pruže jednaku šansu za život.

Na ovogodišnjem medicinskom simpoziju BHAAAS-a u Sarajevu, dr. Hadžikadić Gušić otvoreno je govorila o bolnim tačkama našeg sistema. O nedostatku opreme, sve mlađim pacijenticama, važnosti multidisciplinarnog pristupa te neophodnosti psihološke podrške. No, najvažnije, u svakom odgovoru provlačila se misao vodilja – nijedna žena u ovoj borbi ne smije ostati sama. 

Zašto je osnivanje prvog Senološkog društva u BiH prekretnica u borbi protiv karcinoma dojke – i šta konkretno donosi ženama u BiH?

U Bosni i Hercegovini do sada nismo imali specijalizirano društvo posvećeno karcinomu dojke, iako su slična udruženja već dugo prisutna u našim susjednim zemljama. Vjerujem da je došlo vrijeme da to promijenimo. Jedan glas ne može biti previše jak, ali mnogo glasova zajedno mogu čudo napraviti. Upravo iz tog uvjerenja rodila se ideja o osnivanju ovog udruženja – da bismo ujedinili sve ljekare u BiH koji se svakodnevno bore za napredak u liječenju karcinoma dojke.

Moj cilj je da stvorimo prostor za saradnju, razmjenu znanja i iskustava, te zajedničko djelovanje u unapređenju dijagnostike, terapije i podrške pacijentima. Samo zajedno možemo graditi sistem koji će biti snažniji, efikasniji i humaniji. Ovim putem pozivam sve kolege da nam se pridruže – jer zajedno možemo više.

Autorica ste prvih smjernica za liječenje karcinoma dojke u BiH. Zašto su one važne i kako mogu promijeniti dosadašnju kliničku praksu?

Važno je imati smjernice za liječenje karcinoma dojke koje su prilagođene resursima i mogućnostima zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini. Danas svi ljekari u BiH imaju jedno centralno mjesto gdje mogu pronaći najnovije smjernice, napisane od strane stručnjaka koji se bave ovom bolešću. Smjernice mogu donijeti stvarne promjene – ali samo ako ih pretočimo u konkretan dokument koji se prezentira Ministarstvu zdravlja. Naš cilj je da najvažnije preporuke postanu dio zakonskih okvira, čime bi se osiguralo da bolnice i zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini postepeno, ali sigurno, prilagode savremenim standardima u liječenju karcinoma dojke.

Šta BiH trenutno najviše nedostaje kada je riječ o dijagnostici, prevenciji i liječenju karcinoma dojke?

Najveći izazovi s kojima se suočavamo nisu znanje ni stručnost – već nedostatak osnovne medicinske opreme. U Bosni i Hercegovini nedostaju mamografske mašine, igle za biopsije, technetium i plavi bojila za sentinel biopsije, najnoviji lijekovi I imunoterapija, kao i druga ključna oprema koja omogućava savremeno dijagnosticiranje i liječenje karcinoma dojke. Bez ovih materijalnih resursa, naši ljekari su ograničeni u pružanju optimalne njege ženama koje se bore s ovom bolešću. Ako želimo napredak, moramo ulagati u infrastrukturu koja omogućava primjenu znanja i smjernica u praksi.

Koliko su žene u BiH danas informisane o važnosti ranog otkrivanja bolesti? Kako se kao ljekar i edukator borite protiv straha i tišine?

Vjerujem da su danas žene u Bosni i Hercegovini znatno bolje informisane nego što su bile prije pet ili deset godina. O karcinomu dojke se više govori – u društvenim krugovima, u medijima, na društvenim mrežama. Ta otvorenost nije samo znak napretka, ona je temelj promjene.

Naravno, strah i dalje postoji. I to je prirodno. Kao ljekar, često kažem ženama: da bi se nečega bojali, mora postojati druga opcija – nešto što biramo umjesto onoga čega se bojimo. Ali kada je riječ o karcinomu dojke, zapitajmo se – šta je ta druga opcija? Ne znati? Ne reći nikome? Ne liječiti? To nije prihvatljivo. To nije alternativa. To je tišina koja može imati najteže posljedice.

Zato, kada realno sagledamo situaciju, shvatimo da zapravo nemamo izbora. Znanje, rana dijagnoza i liječenje nisu luksuz – oni su potreba. A potreba, kada je udružena s nadom, uvijek će biti jača od straha.

Zato smo ovdje. Da budemo glas razuma, podrške i hrabrosti. Da zajedno gradimo sistem u kojem nijedna žena ne ostaje sama. I da pokažemo da je znanje moć, a zajedništvo snaga.

Sve više mladih žena ima karcinom dojke. Koji su najčešći faktori rizika i preporuke za mlade populacije?

Danas se širom svijeta primjećuje porast slučajeva karcinoma dojke kod mlađih žena. Još uvijek nismo sigurni zašto – da li je to povezano s ishranom, lijekovima, nekim biološkim faktorima koje ranije nismo razumjeli, ili jednostavno činjenicom da se o ovoj temi danas više govori. Moguće je da su mlađe žene sada svjesnije, češće rade samopreglede i ranije se javljaju ljekaru, pa se bolest češće i otkriva.

Najveći pojedinačni rizik i dalje ostaje porodična historija. Ako žena zna da je više članica njene porodice imalo karcinom dojke, važno je da razmisli o genetskom testiranju – ili barem da se posavjetuje s ljekarom o tome da li bi trebala ranije započeti s mamografijom ili magnetnom rezonancom.

Naravno, i način života igra veliku ulogu. Zdrava ishrana i održavanje normalne tjelesne težine su važni faktori koje svaka žena može kontrolisati. Prevencija počinje znanjem, ali se nastavlja svakodnevnim izborima koje pravimo za svoje zdravlje.

Koje savremene modele iz SAD-a biste voljeli da BiH usvoji – posebno kada je riječ o organiziranom skriningu i multidisciplinarnom pristupu?

Jedna od ključnih mjera koju bih uvela jeste proširenje programa skrininga mamografije, uključujući mobilne mamografske jedinice tzv. mamobusove, koji bi mogli doprijeti do žena u udaljenim i ruralnim područjima. Pristup dijagnostici ne smije zavisiti od mjesta stanovanja.

Također, neophodno je osigurati sve materijalne resurse koji su nam trenutno nedostupni, a koji su ključni za savremeno liječenje karcinoma dojke. To uključuje mamografske aparate, igle za biopsije, technetium i plava bojila za sentinel biopsije, kao i drugu opremu koja omogućava našim ljekarima da rade svoj posao onako kako znaju i mogu – stručno, savremeno i s punim kapacitetom. Bez ovih konkretnih ulaganja, sve smjernice i znanje ostaju samo teorija. A naše žene zaslužuju praksu, najbolju moguću.

Kakvu ulogu u cijelom sistemu liječenja ima psihološka podrška? Da li je to zanemarena dimenzija u našem društvu?

Ovo je pitanje koje se, nažalost, često zanemaruje, a izuzetno je važno. Psihološka podrška ženama koje se suočavaju s dijagnozom karcinoma dojke mora biti sastavni dio liječenja. Znamo da su žene nevjerovatno snažne. One su često stub porodice, oslonac svima drugima. Ali kada se ta žena razboli, moramo se zapitati – ko je tu za nju? Ako je ona uvijek bila podrška svima, onda je sada red da mi budemo podrška njoj. Mnogo je lakše proći kroz teško iskustvo kada znamo da nismo same. Zato svojim pacijenticama često kažem – obratite pažnju na to kako se osjećate. Mi znamo kako liječiti dojku, znamo kako liječiti tijelo. Ali, prečesto zaboravimo na glavu, na um, na psihu. Zato savjetujem ženama da ulažu u svoje mentalno zdravlje jednako kao što ulažu u svoje fizičko zdravlje. Jer prava snaga nije samo u preživljavanju bolesti – već u tome da kroz nju prođemo cjelovite, podržane i dostojanstvene.

Radite u jednom od vodećih centara za liječenje karcinoma dojke u SAD-u. Koliko vam lično znači što se sada, kroz ovu inicijativu, vraćate i profesionalno povezujete s BiH?

Ja sam proizvod svojih roditelja – i to s ponosom kažem. Često čujemo onu rečenicu: “Sve dolazi iz kuće”. I zaista, godinama sam gledala kako moji roditelji, gdje god da su bili, nikada nisu prestajali raditi za dobrobit naše domovine. Odrasla sam s jednom nogom u Sjedinjenim Američkim Državama, a drugom, čvrsto i nepokolebljivo – u Bosni i Hercegovini. Ta noga nikada nije napustila domovinu. I vjerujem, iz dubine duše, da je naša dužnost, nas koji smo rođeni u Bosni i Hercegovini, da se uvijek trudimo da je učinimo boljom.

Bosna i Hercegovina me je othranila – moje tijelo i dušu. I kao što se majka nikada ne zaboravlja, kao što se roditelji uvijek poštuju i čuvaju, tako ću i ja uvijek čuvati i služiti svojoj domovini.

Ponekad se šalim da sve ove inicijative radim samo da bih pronašla način da se vratim u Bosnu i Hercegovinu. Ali, ako budem iskrena – mislim da u toj šali ima mnogo istine. Svaki korak koji napravim, svaka ideja koju pokrenem, nosi u sebi tu tihu, ali snažnu želju da budem bliže zemlji koja me oblikovala. To nije samo nostalgija – to je osjećaj odgovornosti, pripadnosti i ljubavi prema domovini.

Šta biste voljeli da se u BiH po pitanju ove teme promijeni u narednih pet do deset godina? Kako zamišljate ulogu Senološkog društva u toj promjeni?

Voljela bih okupiti sve ljekare iz Bosne i Hercegovine koji se bave dijagnostikom i liječenjem karcinoma dojke da se udružimo u jedno zajedničko stručno društvo. Vjerujem da samo kroz saradnju, razmjenu znanja i zajednički rad možemo napraviti stvarne promjene u sistemu.

Ovo društvo bi bilo platforma za edukaciju, povezivanje, kreiranje smjernica i zagovaranje boljih uslova za rad i liječenje. Pozivam sve kolege da nam se pridruže – jer zajedno možemo više, brže i bolje graditi budućnost onkologije u našoj zemlji.

Šta poručujete ženama suočenim s ovom dijagnozom – i onima koje iz straha izbjegavaju preglede?

Niste same. Mi vas vidimo, čujemo i radimo za vas – jer svaka žena zaslužuje nadu, podršku i najbolju moguću njegu.

(TIP/Izvor: Klix.ba/Razgovarala: Ilma Bobeta/Foto: Klix)