Donosimo priču o radnicima na crno, ljudima koji nemaju zdravstveno osiguranje, ne uplaćuje im se radni staž i neće imati penziju ukoliko nastave biti nevidljivi zvaničnim statistikama.

U sjeni zvaničnih izvještaja o zaposlenosti i ekonomskom rastu krije se jedna od najdugotrajnijih i najdubljih rana tržišta rada u Bosni i Hercegovini – radnici na crno.

To su radnici koji svakodnevno rade u prodavnicama, na gradilištima, u poljoprivredi, kafićima, kod raznih privatnika i na sezonskim poslovima, ali bez ugovora, bez zdravstvene zaštite, bez penzionog osiguranja i bez bilo kakvog pravnog priznanja da postoje kao radna snaga. Njih nema u statistikama zavoda za zapošljavanje, njih ne pokrivaju zakoni o radu i njihova prava najčešće ne postoje – upravo zato što nisu formalno zaposleni.

Neki od njih rade i sami za sebe. Jedan od njih, Adnan, kojem navodimo samo promijenjeno ime iz, kako se ispostavlja, „očiglednih razloga“ je već 20 godina registrovan na birou za zapošljavanje u potrazi za poslom. U međuvremenu se počeo baviti uvozom automobila. Uvozio je jedan po jedan i obično bi birao automobile koji su proizvedeni u Evropi, kako ne bi platio carinu, dok na kraju nije shvatio da je najbolje da se usredotoči na oldtajmere.

Što gore stanje automobila, to bolje

Tako je Adnan sakupio prvi ozbiljan novac, te počeo kupovati Mercedese G klase i to razne varijante. Krenuo je od samo jednog. Shvatio je da je to proizvod na kom može imati najveću maržu.

„Što gore stanje Mercedesa, to je meni bolje. Otac i ja onda naručimo originalne dijelove iz Njemačke, restauriramo ga i prodamo. Obično zaradimo između 20 i 50 hiljada konvertibilnih maraka po jednom modelu“, kaže Adnan.

Ne zna broj vozila koja je dosad kupio i prodao, ali kaže da to bude obično između pet i deset godišnje. Računica kaže kako zarada iznosi od 100 do 500 hiljada konvertibilnih maraka za samo jednu godinu. Na polovne automobile se ne plaća PDV, niti druge dadžbine, a plaća se samo prijevod na drugo ime. Nedavno je njegov otac registrovao boravak u Srbiji, a on u Hrvatskoj.

„Otac ima državljanstvo Srbije, pa sad i tamo možemo kupovati polovne automobile i ne platiti carinu i PDV. Imam EU pasoš, pa sam se mogao ‘nastaniti’ u vikendici u Hrvatskoj. Veliko je tržište Mercedesa G klase i u ovim zemljama“, kaže nam Adnan, te dodaje da je projekcija zarade koju smo napravili blizu istini.

„Znalo je biti sto hiljada, ali znalo se zadesiti da bude i blizu pola miliona (konvertibilnih) maraka godišnje“, dodaje Adnan.

U međuvremenu, kad god ima vremena, radi i druge stvari. Nema nijednog dana oficijelnog radnog staža, ali se obučio za mnoge stvari koje drugi ne žele, poput čišćenja septičkih jama, pranja prozora na visokim zgradama i drugih unosnih poslova.

„Sve su to poslovi koji su mnogo plaćeni. Ne pouzdajem se u penziju, jer ko zna hoće li fondovi postojati za 25 godina kad mi bude vrijeme, mada ću vjerovatno uplaćivati sebi staž u jednom momentu, pa ako doživim penziju, neka se nađe i to“.

Fiktivno zaposlenje

U Bosni i Hercegovini postoji izraz „uplatiti sebi staž“, što obično podrazumijeva biti fiktivno zaposlen u nekoj firmi ili osnovati vlastitu, pa onda uplaćivati sebi doprinose.

Biro za zapošljavanje obezbjeđuje zdravstveno osiguranje i Adnan nije jedini koji je i dalje „na birou“ – samo zbog osiguranja. Pored toga, osigurani su i njegova supruga koja je prije nekoliko godina doselila iz Splita, te dvoje djece.

„Supruga mi pomaže s internim vođenjem finansija, kako bismo mogli planirati troškove. Ne predstavlja nam problem što nismo kreditno sposobni jer od polovnih automobila mogu zaraditi i više nego što neko podigne kreditom“.

Broj radnika ‘na crno’ je nemoguće pogoditi

Teško je reći koliko zaista ljudi u Bosni i Hercegovini radi na crno. Kada pretražujete internet, članci od prije nekoliko godina spominju broj od 200, pa čak do 350 hiljada ljudi.

U međuvremenu je mnogo ljudi iselilo, pa je sada zvaničan podatak Svjetske banke o nezaposlenosti u BiH iz 2024. taj da u ovoj zemlji posao nema 10,7 posto ljudi.

No, paradoksalno, brojke o radnicima na crno su uvijek bile nezvanične jer oni nikada nisu ulazili u zvanične statistike.

Ekonomista Igor Gavran kaže kako se ne može licitirati ovim brojevima jer su „jedini konkretni podaci koji postoje oni koje nadležne inspekcije objave o pronađenim neprijavljenim radnicima u njihovim akcijama, ali taj broj nije ni približan ukupnom jer ni inspektora ni njihovih akcija nema ni približno potrebama“.

„Realno je pretpostaviti da je taj broj značajan, kao i da je povećan nakon povećanja minimalne plaće jer se pretpostavlja da je dio zaposlenih formalno otpušten, a u stvarnosti ostao raditi na crno, ali opet se ne bih usudio licitirati brojevima jer zaista nijedna procjena nije dovoljno pouzdana“, kaže Gavran.

Nevidljivi radnici

Statistički posmatrano, radnici na crno su nevidljivi. Sistem ih ne prepoznaje, jer nisu formalno prijavljeni u sistem doprinosa i poreza. Za državu oni postoje samo ako su na birou za zapošljavanje, mada mnogi od njih aktivno ne traže posao. Sve što Zavod za zapošljavanje od njih traži je da se fizički pojave u kancelariji svakih 45 dana, kako bi zadržali svoj status „tražioca posla“ i kako ne bi prekinuli zdravstveno osiguranje. Taj period je u suštini i fleksibilan jer se „kašnjenjem“ računa samo ukoliko osoba promaši cijeli 45-dnevni period. Za ljude koji zaista nešto rade na crno to ne predstavlja nikakav problem, a tokom pandemije su se ljudi javljali emailom, pa su „tražioci posla“ mogli raditi u inostranstvu – i to godinama.

Dok Agencija za statistiku BiH kaže da je zaposleno više od 860.000 osoba, zbog rada na crno pretpostavlja se da je stvarni broj ljudi koji svakodnevno rade i stvaraju vrijednost značajno veći.

No, veliki broj njih radi u sivoj zoni – bez ikakvih prava, a često i pod izuzetno lošim uslovima. Neki to rade iz nužde, jer nemaju druge opcije. Drugi su žrtve poslodavaca koji izbjegavaju zakonske obaveze. Treći su sami svjesno prihvatili takve uslove jer su sigurniji da će „bar nešto dobiti“ nego da potpuno ostanu bez primanja.

Rad iz nužde

Jedan od takvih je godinama bio Azur Mehmedić, 67-godišnjak koji se uspio penzionisati zahvaljujući 12 godina rada prije rata. Kada je napunio 65 godina, Zavod za zapošljavanje mu je dodao tri godine staža i tako je dobio minimalan iznos godina staža da bi ostvario penziju. Mehmedić kaže da poslije rata nije imao šansu da nađe bolji posao, nego je na sarajevskoj Baščaršiji čekao da ga neko uzme kao fizičkog radnika, te je radio na dnevnicu.

„Nakon rata sam još bio mlad, mislio sam lako ću, ali prošle su godine, kasnije me niko više nije htio. Otišlo mi je zdravlje, a jedva sam pomoću trikova uspio da dobijem zdravstveno osiguranje“.

Danas se kaje jer ima minimalnu penziju, i moraju ga dijelom izdržavati sin i kćerka.

„A i oni nisu uvijek dobri s novcem“, dodaje.

„Nas je svako jutro bilo po 20, nekad i po 50. Došla bi neka firma i ugovorili bismo posao. Znalo se desiti da dođu i prevaranti, pa da ostanemo kratkih rukava, ali većina je pošteno platila“, kaže Mehmedić, te dodaje kako ta praksa ni danas nije prestala i da se i sada radnici mogu naći na istom mjestu.

„Uvijek se stoji na početku ulice Kovači, zna se gdje uvijek ima radnika, mada je dio sad preselio na Facebook grupe, pa se tamo reklamiraju“.

Nelojalna konkurencija

Posljedice rada na crno su višeslojne. Radnici gube osnovna radna prava i socijalnu sigurnost. Nema bolovanja, nema porodiljskog odsustva, nema penzije. Država gubi ogroman dio javnih prihoda kroz neplaćene poreze i doprinose, a i kompletno tržište rada se deformiše – jer nelojalna konkurencija (oni koji ne prijavljuju radnike) ruši standarde i obesmišljava zakonski okvir. U konačnici, šteta je višestruka – i za pojedince, i za državu, i za privredu u cjelini.

Ekonomista Gavran misli kako je „najveći doprinos crnog tržišta to što se svakako time povećava potrošnja, odnosno što radnici na crno prihode plasiraju u ekonomske tokove kupovinom robe i usluga“, iako druge benefite baš i ne vidi.

„Moglo bi se reći da radnici na crno štede doprinose svojim poslodavcima smanjenjem troškova poslovanja i povećanjem konkurentnosti, ali to se ne smije smatrati pozitivnim jer je riječ o nezakonitostima i nelojalnoj konkurenciji, što dakle posljedično šteti onim poslodavcima koji posluju legalno. Naravno, oni štete i javnim prihodima jer se ne uplaćuju porezi i doprinosi. Štete i sami sebi jer će na kraju radnog vijeka biti bez penzije, a i teško će naći legalan posao ako ne mogu dokazati legalno radno iskustvo. Ukratko, bolje je da ljudi rade i imaju prihode na bilo koji način nego da gladuju ili se iseljavaju, ali je rad na crno itekako štetan i mora se barem svesti na minimum, a idealno potpuno iskorijeniti“.

Pitali smo ekonomistu Gavrana da li se uopšte poslodavcima isplati više držati radnike na crno, na šta nam je rekao da se to „svakako može isplatiti jer niti se svi poslovni subjekti kontrolišu, niti se u svim kontrolama utvrde sve nepravilnosti, pa tako i rad na crno“.

„Kazne se možda ne čine malim, ali ako se uzme u obzir koliko često objektivno možete biti predmet inspekcije, s obzirom na njenu malobrojnost, onda je lako izračunati da se u nekim djelatnostima taj rizik može isplatiti. Također je u nekim djelatnostima i relativno lako prikriti neprijavljeni rad, a radnici nisu uvijek trajno neprijavljeni – nekada se prijave na određeno vrijeme, pa se onda odjave, nekada se radnici mijenjaju. Ima raznih kombinacija, a naravno eventualna korupcija ili veze s inspekcijskim organima takođe pomažu da se rad na crno prikrije“.

Simbolične kazne za radnike

Kazne koje propisuje Zakon o radu Federacije BiH su za radnike minimalne, dok su za poslodavce malo više, te se kaže kako će se „pojedinačnom novčanom kaznom od 500 konvertibilnih maraka do 2.000 konvertibilnih maraka kazniti poslodavac – pravno lice, za svakog radnika sa kojim ne zaključi ugovor o radu i ne izvrši prijavu na obavezno osiguranje, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000 konvertibilnih maraka do 10.000 konvertibilnih maraka.

Isti član Zakona predviđa i kaznu za radnika, a ona iznosi od 100 do 300 konvertibilnih maraka. Kada smo pozvali inspekciju, potvrdili su nam ove kazne, te nam nezvanično rekli da radnik vrlo rijetko bude kažnjen, te da se oni uvijek više usredotoče na poslodavce.

Nije precizirano kako se može kazniti radnik koji radi sam za sebe, pošto iza njega ne stoji nikakvo pravno lice, mada je naš sagovornik s početka teksta mišljenja da ne radi ništa nelegalno.

„Nisam čuo da postoji organičenje broja polovnih automobila po vlasniku. Ako želim imati 20 automobila godišnje i na svakom od njih zaraditi nešto, zašto bi me se sprečavalo“, pita se Adnan.

Jedan od problema koji otežava borbu protiv rada na crno jeste upravo – nedostatak preciznih i pouzdanih podataka. Dok inspekcije povremeno objave broj „uhvaćenih“ neprijavljenih radnika, i dalje nemamo konsenzus oko tačne brojke. Institucije se oslanjaju na procjene, ankete o radnoj snazi, ili podatke iz međunarodnih izvora, ali zato je ova tema i dalje „mrtvi ugao“ ekonomske politike u BiH. U tom mrtvom uglu, svakodnevno, hiljade ljudi ostaju nevidljivi – iako su veliki dio radne snage ove zemlje.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto Ilustracija/Fena)