Bilo je baš dobro ono doba kad je čovjek mog’o otići u banku, naći dva žiranta, podići koliki god hoćeš kredit i onda u neko doba samo nestati ili naprosto prestati plaćati rate i vraćanje tog kredita prebaciti na leđa žiranata.

Država je bila vrlo susretljiva prema tim ljudima, pa je u ta nekakva pravila, zakone, šta li je već bilo, unijela pravo bankama da i ne ganjaju dužnika. Čim prestane plaćati, dižu ruke od njega, k’o da ga ni Bog nije dao, a zgrabe za vrat žirante i od njih zapljenjuju pare, imovinu, a u slučaju većih iznosa i kuće i imanja. Ta praksa se toliko raširila i tako dobro je funkcionisala da smo na kraju pričali viceve o tome, iako to nesretnim žirantima nije bilo nimalo smiješno. Žiranti su tu bili u poziciji talaca, od početka predodređeni da budu žrtvovani na oltar nesavršenosti zakona i sopstvene naivnosti. A onda je neko skontao da mnogi svjesno idu na to da uzmu pare od banke i ne pomišljajući da sami vraćaju kredite i da to tako više neće ići. U neko doba ta praksa je bila prekinuta, pa ako i danas ima zlosretnih žiranata koji zbog svoje dobrodušnosti i merhameta vraćaju tuđe dugove, to više i nije tako raširena pojava.

Bio je to baš dobar i zgodan model zaduživanja, a da drugi vraća, toliko dobar da posljednjih sedmica imamo pokušaj njegove primjene na institucionalnom nivou. Sjetio se iznenada politički vrh boljeg i uspješnijeg dijela Bosne i Hercegovine, što će reći Republike Srpske, tog neponovljivog koncepta guranja svojih dugova nekome drugom, pa krenuo u proceduru da 110 miliona maraka, koje vlast tog entiteta duguje slovenačkoj firmi Vijadukt za lopovluk oko koncesija, po mogućnosti utrpa onoj istoj, kako joj Dodik tepa, raspadnutoj, nemogućoj i neodrživoj državi, da ga ona, tako neodrživa, plaća umjesto Republike Srpske.

Izgleda da je država za Dodika i njegove kadrove održiva i moguća samo kad su pare u pitanju, pa što onda kadrovi iz Republike Srpske ne bi svoje dugove prebacili na njenu adresu. Nije to ništa novo – na svakom koraku je negiraju, ne priznaju njene institucije, proriču joj propast, nazivaju je promašenim eksperimentom, ali od nje redovno naplaćuju sve živo, od plata do dnevnica, putnih naloga, regresa i reprezentacija. Ne može čovjek baš u svemu biti principijelan i ne priznavati baš ništa od ove propale države. Nešto se ipak mora poštovati na državnom nivou, pa bolje je da priznaje pare nego, ne dao dragi Bog, institucije, zakone, presude i potjernice. 

Ustrčali se razni ministri i drugi funkcioneri iz Republike Srpske ne bi li kako isposlovali da dug „Viaduktu” plati država, ali nije to samo zbog ovih 100 i kusur miliona što je dospjelo na naplatu poslije arbitražnog postupka. Njih žulja nešto drugo – treba napraviti model po kojem će trpanje svojih dugova mrskoj državi biti pravilo i za ubuduće, ali onaj pokvareni i namazani premijer Federacije neće ni da čuje da plaća dugove drugog entiteta. To bi, bogami, mogao biti veliki problem. Bolje upućeni prorokuju da je dug režima u Republici Srpskoj prema toj prevarenoj slovenačkoj kompaniji mala maca, šta tek iza njega slijedi. Ima Dodikova vlast tih arbitražnih presuda za jedno dvije milijarde, samo što još nisu stigle na naplatu. Evo, sad se mora plaćati i onom Rašidu Serdarovu za muljanje oko koncesije za onaj ugalj u Ugljeviku,  pa niko ne može biti siguran na šta će ovo sve izaći. Hajd’ što prijete razne naplate, moglo bi se nešto varakati oko toga, presipati iz šupljeg u prazno i kupovati vrijeme, nego ona izdajnička, plaćenička bagra iz opozicije sve glasnije istura pitanje krivične odgovornosti, pa bi se moglo dogoditi da onaj mračni, nepostojeći i neustavni Sud Bosne i Hercegovine još ponekoga iz entitetskog vrha, bezbelli u političkom progonu k’o i dosad, osudi i raspiše potjernicu za razne lopovluke oko koncesija. Ne može pošten funkcioner, pa ni sama entitetska vlast više ni prevariti nekoga, a da ih neko ne pozove na odgovornost, dotle je to došlo. 

Nešto kontam, ako se te presude i potjernice namnože za sve ove arbitražne postupke i malverzacije oko koncesija, neće više samo Dodik i Stevandić ilegalno prelaziti granicu kad idu u Srbiju k’o kakvi migranti ili šverceri stoke, božemeoprosti. I mnogi drugi iz njihovog kruga ljubitelja koncesija mogli bi se naći u poziciji da u čamcima prelaze preko Drine, što bi rek’o Balašević, sve po ‘ladu da ga ne poznadu. Eto nekome pametnom i preduzimljivom prilike za novi biznis – otvaranje redovne ilegalne funkcionerske linije za prelazak granice sa Srbijom… samo za funkcionere s potjernica…

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija/Fena/Harun Muminović)