Subvencije nisu svima dovoljne da se pokriju, ali svi sagovornici Al Jazeere se slažu da se, ako se nečemu čovjek dobrano posveti i pametno ulaže, zaraditi može.

Osnovati privatni biznis uvijek nosi dozu rizika. U svakoj zemlji postoje izazovi, teško se izboriti s konkurencijom, a država traži svoje. Potrebno je obezbijediti plate i doprinose, platiti namete i ostati na pozitivnoj nuli, a to nije lako. Al Jazeera istražuje kako u Bosni i Hercegovini otprilike izgleda kada se osnuje mali biznis sa nekoliko zaposlenika.

„Mislim da se s malom grupom ljudi može dosta toga uraditi, pogotovo ako koristite vanjske usluge, tzv. outsource, pošto se onda svako bavi onim za šta je specijalizovan. Ne morate u isto vrijeme biti i marketing stručnjak, i računovođa, i vozač. Tu mislim na tim od dvoje-troje ljudi, gdje se može dosta toga postići, ako su organizaciono sposobni za to“, kaže za Al Jazeeru Nermin Numić, vlasnik jedne turističke agencije iz Sarajeva. Dodaje kako u posljednje vrijeme često za honorar angažuje druge, te da bi takve usluge negdje na Zapadu morao platiti mnogo više.

“Šta god mogu da priuštim, radije platim drugome, jer u Bosni i Hercegovini mogu naći vrlo kvalitetne ljude za gotovo sve”.

On se sa suprugom, nakon povratka iz Njemačke gdje su oboje radili, odvažio na osnivanje turističke agencije s kojom je zakoračio u svijet privatnog biznisa. Uložio je automobil, vrijeme, živce i pokrio osnovne troškove kako bi mogao krenuti u biznis s turistima. Kaže da u svakom poslu ima izazova i eksternih faktora, ali da je to uvijek individualno.

„Sami smo uradili web stranicu, a pomoglo nam je i dosta prijatelja oko drugih stvari. Veliki je izazov, recimo, biti na TripAdvisoru jer oni uzimaju određenu sumu novca za samu objavu, dok neke druge stranice rade na procenat. U početku nema baš previše saobraćaja na naše stranice gdje imamo direktne rezervacije, tako da je sigurno svima u prvoj godini teško, dok se ne dođe do klijenata, pogotovo za nas koji nismo iz turizma i koji smo sve sami otkrivali. Prvih godinu dana nije lako isplivati. Možda je lakše kao vodič, ali kao agencija, tu je potrebno malo više znanja“, dodaje Numić.

Odluku Vlade Federacije BiH da poveća iznos minimalne plate na početku godine smatra problematičnom jer je donesena „preko noći“, a nije oduševljen ni samom komunikacijom s njihove strane. Rokovi za subvencije su prekratki i, po njegovim riječima, „može se desiti da promašite neki rok zato što ste bili na putu, a kod nas se razni papiri čekaju i po sedam dana koji su vam potrebni za subvenciju“.

„Trebala bi mi samo jedna osoba za administraciju, a mi je nemamo“, konstatuje.

Subvencije za samozapošljavanje i zapošljavanje novih zaposlenika

Ovih dana Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo provodila je konkursnu proceduru po kojoj finansiraju samozapošljavanje, te pomažu u zapošljavanju novih zaposlenika. Slične akcije tokom godine se mogu pronaći i u drugim kantonima, te u bh. entitetu Republika Srpska, a razlikuju se samo u iznosima i uslovima za sufinansiranje.

Cilj takvih akcija je da se pomogne u suzbijanju nezaposlenosti, te unaprijedi privreda, a obično postoji subvencija za gotovo svaki vid biznisa. Potrebno je samo pratiti kad je koji konkurs, a u jednom momentu, uz dobar biznis plan, može se očekivati da subvencija bude i odobrena.

Osim državnih institucija, odnosno zavoda za zapošljavanje i raznih ministarstava, mikro i male biznise u BiH su u prošlosti finansirale i ambasade raznih zemalja, te međunarodne organizacije, poput npr. USAID-a, koji, na žalost mnogih poslodavaca, više to ne radi.

Numić kaže kako je „šteta što USAID-a više nema, jer su odlično radili na umrežavanju i informisanju, te svemu onome što bi trebalo da radi država“.

Inspekcija već narednog dana

I pored podrške države, uvijek ima i onih koji se sami odluče na finansiranje svog biznisa, a razlozi za to mogu biti različiti. Jedan od poslodavaca koji nije htio otkriti identitet nam kaže kako izbjegava subvencije zato što je onda firma „uvijek pod lupom inspekcija“. Nije iznio dokaze za ovu tvrdnju, ali kaže i kako je teško doći do sagovornika za osjetljive teme, te da zna za slučajeve kada bi, nakon oglašavanja u medijima, na vrata firme pokucala inspekcija već narednog dana.

Jedan drugi poslodavac koji se bavi logistikom nam kaže kako su te subvencije preniske, te da nema razloga da za takvo što aplicira.

„Trenutno možete dobiti oko 17.000 konvertibilnih maraka [više od 8.500 eura] ako otvorite obrt ili društvo sa ograničenom odgovornošću i to vam ne može pokriti niti jednu platu za godinu dana“, dodaje.

Ipak, logistika obično nije mikro biznis, barem kada krene posao.

Od početka godine u entitetu Federacija BiH minimalna neto plata iznosi 1.000 konvertibilnih maraka [cca 500 eura], dok su doprinosi na platu oko 70 posto na taj iznos. U entitetu Republika Srpska je odluka o minimalnoj plati donesena još prošle godine, ali u tu platu ne ulazi topli obrok, niti naknada za prijevoz.

Koliko se onda isplati ići u mali biznis?

Kao što i sam izraz kaže, „mali biznis“ obuhvata preduzeća do devet zaposlenih, te od 10 do 49. Kompanije koje imaju između 50 i 249 zaposlenih spadaju u srednje, a one sa više od 249 zaposlenika u velike biznise.

Najveći broj kompanija su mikro biznisi, odnosno preduzeća koja imaju manje od deset zaposlenih, te ih je u BiH prema procjenama statističkih zavoda, više od 70 posto.

Koliko je isplativo ulaziti u takav neki mikro biznis, govore nam i Anja i Ehlimana, dvije zaposlenice koje su prije desetak godina naslijedile zakup frizerskog salona za muškarce.

Pošto njihova profesija spada u zaštićene zanate, one kažu da porez plaćaju paušalno, te da nemaju potrebe zaposliti nikoga drugog. Rade suprotne smjene, a mini salon je otvoren od devet do 19 sati, te dva sata koja se preklope provedu zajedno, ako za tim ima potrebe. Kažu da svaka zaradi „i do tri-četiri hiljade maraka mjesečno“.

„Kad je ljeto, i kad dođe dijaspora, bude i više“.

Nejasno je li potrebno imati zaposlenika

Subvencije nisu svima dovoljne da se pokriju, ali svi naši sagovornici se slažu da, ako se nečemu čovjek dobrano posveti i pametno ulaže, zaraditi se može.

Da biste otvorili firmu u BiH, potrebno je da se odlučite između „obrta“ i „društva sa ograničenom odgovornošću“. Obrt je lakše otvoriti, ali su rizici veći, pošto vlasnici obrta njegov rad garantuju i svojom imovinom. U slučaju nepravilnog poslovanja kazne su niže, ali d.o.o. ima svoje prednosti jer ne podliježe osiguranju ličnom imovinom. Za d.o.o. može raditi i direktor sa menadžerskim ugovorom i bez naknade, u slučaju da ta osoba negdje već radi.

Za obje vrste privrednih društava je potrebno voditi računovodstvo, a nejasno je kako i koliko dugo se može raditi bez zaposlenika.

Iako nigdje nije striktno rečeno, obratili smo se i Poreskoj upravi Republike Srpske, gdje nam je neformalno rečeno da to provjerimo s inspektorima, a kada smo sjeli s njih petoro u kancelariji u Istočnom Sarajevu, nisu se mogli složiti da li firma mora imati zaposlenika ako ostvaruje profit ili ne mora.

Na kraju su nam rekli da, po nekoj logici, ako ima profita, mora biti i neko da radi, a na pitanje da li to može biti neko s menadžerskim ugovorom, nisu imali konkretnog odgovora, nego su predložili da se ipak i ta osoba prijavi na „minimalac“. Kada smo rekli da je ta osoba zaposlena u entitetu Federacija BiH, rekli su nam kako „to nije povezano“, što onda ispada da bi osoba „legalno“ radila 80 sati sedmično.

Porezna uprava se vodi logikom

Ipak, u Poreznoj upravi Kantona Sarajevo su nam rekli da se inspektori vode logikom, te da ako uvide da je dobit prijavljena bez zaposlenika, naravno da će se upitati ko je te poslove uradio, pa se tako rizikuju i kazne.

Pored troškova računovodstva, koji mogu varirati od nekoliko stotina maraka mjesečno, potrebno je još planirati i oko 1.700 konvertibilnih maraka [850 eura] mjesečno za jednu platu, novce za prostor ako je potreban, režijske troškove, fiskalnu kasu, te još neke sitne stvari. Neke profesije ne zahtijevaju prostor, ali je potrebno provjeriti da li se može raditi “bez kancelarije”, odnosno registrovati biznis u stambenom prostoru.

Kada se sve to sakupi, potrebno je izdvojiti minimalno oko 30.000 konvertibilnih maraka [15.000 eura] godišnje, ili 20-ak hiljada [10-ak hiljada eura] ako se radi bez prostora, od čega se jedan dio vrati zaposleniku kroz neto platu. Ako je ta neto plata minimalna, to je onda 12.000 konvertibilnih maraka [6.000 eura]. Da li se od toga može napraviti pozitivna računica, svako će izračunati sam za sebe, ali sudeći po našim sagovornicima, privatni biznis itekako može donijeti mnogo toga dobrog.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto: Ilustracija/Fena/Emanuel Soca)