BiH je ove godine povećala kvote za izdavanje radnih viza za strane radnike na 7.229, što je za 1.156 više nego prošle godine. U tu kvotu ne ulaze samo visokoobrazovani, nego i neke druge kategorije stranaca.

Hussein i Ikbal su dva prijatelja koja su se upoznala na Univerzitetu u Bursi. Obojica kažu da su inženjeri, a kako originalno dolaze iz Sirije, kažu da Turska nije bila prijateljski nastrojena prema njihovim nastojanjima da nakon završenih fakulteta ostanu u toj zemlji. Došli su u Bosnu i Hercegovinu.

Dugo su istraživali razne opcije, ne posjedujući novac da dođu u neku od zemalja Evropske unije. Kažu i da su ih kompanije često odbijale za posao nakon što bi saznale da im je potrebna radna dozvola, dok bi recimo u njemačkim velikim gradovima najveći problem imali sa smještajem koji, i kad bi dobili ponudu, nikako nisu uspijevali pronaći.

“Vjerovatno je u pitanju diskriminacija, jer niko nije htio dvojici Arapa izdati stan ili barem sobu”, kažu.

Saznali su da u Sarajevu postoji srednja škola na turskom jeziku, a pošto su godinama živjeli u Bursi, turski su naučili dovoljno da se mogu snalaziti i u poslovnom svijetu. Kontaktirali su neke alumnije Tursko-bosanskog koledža, sada poznatog pod imenom Sarajevo College, i pitali za pomoć u otvaranju firme.

Firma za manje od četiri hiljade maraka

„Za manje od 4.000 maraka (oko 2.050 eura) smo imali d.o.o. u svom vlasništvu i to nakon što smo platili prevodioca, advokata, kupili fiskalnu kasu i uplatili početni kapital“, kažu dvojica prijatelja, koji su kasnije počeli graditi kabine za turiste na bh. planinama.

„Trenutno gradimo kolibe blizu Ustikoline i to nam je već treći projekat, ali dosad najbitniji. Često nas ljudi pitaju zašto gradimo u entitetu Republika Srpska, ali nama to zaista ne predstavlja razliku i nismo sigurni ni da razumijemo pitanje“.

Na pitanje kakav je život u BiH, kažu da im apsolutno ništa ne nedostaje. Trenutno unajmljuju stan u sarajevskom naselju Dobrinja, gdje plaćaju stanarinu od 600 konvertibilnih maraka (cca 300 eura) i zadovoljni su time. U budućnosti će pokušati kupiti nekretninu, dodajući kako „nije baš jednostavno dobiti kredit kao stranac, pa će vjerovatno i to kupiti na ime firme“.

„Bosna i Hercegovina je raj za savremene muslimane“, kaže Ikbal, te dodaje kako „ovdje može ići u džamiju, ali može i konzumirati zapadnjački stil života“.

„Za svakoga ima ponešto“, dodaje Hussein.

Turski radnici postavljaju sarajevsku tramvajsku prugu

Ipak, nije svako te sreće da dođe do svoje kompanije. Dvojica prijatelja su poznavali po dva strana jezika (turski i engleski), te su bili dovoljno obrazovani da mogu pokrenuti ovakvo što. Veća je nepoznanica kako žive oni koji „ulaze u kvotu“ radnih dozvola.

U potrazi za tim odgovorom posjetili smo gradilište pruge između naselja Ilidža i Hrasnica. U tom dijelu Kantona Sarajevo šine postavljaju radnici iz Turske. Nakon četvrtog pokušaja smo, uz Google Translate, uspjeli ostvariti komunikaciju s njima.

Govoreći imena jedan po jedan, kažu da žive u hotelu u blizini, te su ih po četvorica u sobi, pokazujući prema smjeru naselja Hrasnica u kom ima samo jedan mali motel, tako da je moguće da su, ipak, u privatnom smještaju.

Pitali smo ih iz kog dijela Turske dolaze, na šta kažu kako ih ima iz Vana, Malatye, Batmana i Istanbula. Došli su preko agencije i kažu da zarade dovoljno da mogu nešto novca poslati porodici, pošto su im smještaj i hrana osigurani.

„Šest mjeseci smo u BiH, pa onda šest mjeseci kući. Nije loše“, kaže jedan od njih, iako je za dublju komunikaciju, ipak, bio potreban prevodilac, a i ljudi su bili usred posla, pa nisu mogli previše pričati.

Nakon jedne fotografije, nastavili su postavljati šine i to za projekt Vlade Kantona Sarajevo, koji bi uskoro trebao biti gotov.Još nema preseljenja s porodicama

Obnovu tramvajskih šina su i u nedavnoj prošlosti obavljali strani radnici. Zasad su to ljudi koji dolaze na nekoliko mjeseci, tako da se ne može govoriti o preseljenju s porodicama, kao što su nekad radili jugoslovenski gastarbajteri koji su odlazili na Zapad. Ipak, očekivati je da se i takve stvari uskoro počnu dešavati.

Hrvatski zakonodavci su već donijeli zakon po kom se stranim radnicima mora obezbjediti smještaj, te se ne smiju plaćati manje nego domaći radnici na istim pozicijama. U BiH te stvari nisu došle do tolike ozbiljnosti, ali ako se vodimo trendovima okolnih zemalja, ne znači da se takvo što neće uskoro i desiti.

Strani radnici su budućnost cijele Evrope, pa zašto ne i Bosne i Hercegovine.

Za strance 7.229 radnih dozvola

Bosna i Hercegovina je ove godine povećala kvote za izdavanje radnih viza za strane radnike, i u 2025. godini je taj broj 7.229, što je za 1.156 više nego prošle godine. Po Zakonu o strancima, radne dozvole još mogu dobiti i visokoobrazovani stranci, učitelji i nastavnici koji proizvode ili pomažu u nastavi, profesionalni sportisti, stranci koji su nekad imali bh. državljanstvo, članovi porodica bh. državljana koji legalno borave u BiH, te neki drugi slučajevi zasnovani na međunarodnim sporazumima. Sve te grupe ne ulaze u kvotu od 7.229 dozvola.

Osim toga, stranci u BiH mogu osnovati i svoju firmu, te legalno poslovati u okviru djelatnosti za koje se registruju. To praktično znači da je gotovo neograničen broj stranaca koje u budućnosti možemo očekivati u Bosni i Hercegovini, a zbog povoljnog poreza na dobit od samo deset posto, takvo što je i za očekivanje.

Čak se dešavalo da se, recimo, u Sloveniji reklamira posrednička firma za otvaranje kompanije u BiH, a o potencijalnim fantomskim firmama koje otvaraju slovenski državljani u Banjoj Luci smo pisali i prije nekoliko godina.

Uzimajući u obzir i demografski deficit, odnosno gubitak stanovništva, upražnjenih radnih mjesta će biti sve više i više, a po predviđanjima Ujedinjenih nacija iz 2019. godine, BiH bi već za 25 godina mogla imati milion stanovnika manje nego sada. Da li će neko morati zamijeniti te ljude, možemo sada samo nagađati, ali sudeći po trendu povećanja broja radnih dozvola iz godine u godinu, očekivati je da će BiH za nekoliko godina ličiti na Hrvatsku, barem kad su strani radnici u pitanju.

Ljudi će odlaziti iz države, ali će i dolaziti neki drugi, koji prihvataju biti manje plaćeni, pa će za minimalne plate raditi u raznim sektorima. Osim njih će obitavati i ostali strani radnici, poput onih koji ne ulaze u godišnje kvote.

A kako to izgleda kod susjeda?

Kada naručite nešto za jelo u glavnom gradu Hrvatske, velike su šanse da će vam hranu donijeti Nepalac, Filipinac ili neki drugi stranac. Ista je stvar i na moru. U toku ljetne sezone hrvatska obala je preplavljena stranim radnicima, od kojih neke nećete ni primijetiti jer dolaze iz susjednih, bivših jugoslovenskih zemalja.

Često je tako i van sezone, zato što se poslodavcima ne isplati dovesti radnika iz Nepala samo za tri mjeseca, pa ih onda zadrže i duže.

Procjene govore da će Hrvatskoj ove sezone u turizmu nedostajati oko 70.000 radnika. Prema podacima Hrvatskog ministarstva unutarnjih poslova, najbrojniji strani radnici u toj državi krajem prošle godine bili su državljani BiH (38.100), nakon čega slijede radnici iz Nepala (35.635) i Srbije (27.988). Posebno je velika borba za radnike s Balkana, zato što hrvatski poslodavci najmanje problema imaju s Makedoncima, Srbima ili Bosancima i Hercegovcima – što u razumijevanju, što u odnosu prema poslu.

To nam je sve još u novembru 2024. potvrdio vlasnik restorana na rivi u pelješkom gradiću Orebiću, dok smo čekali pizzu s morskim plodovima, koju je pripremao Nepalac. Kad je pizza stigla, bilo je to ugodno iznenađenje. “Takve nema ni u Italiji”, složili su se gosti restorana.

Stranci i kao poslovođe

Strani radnici u Hrvatskoj rade na mnogim pozicijama, a često se u posljednje vrijeme mogu vidjeti i kao poslovođe određenih poslovnih jedinica, pa je tako postalo sasvim normalno da kupovinu u supermarketu morate obaviti na engleskom.

Ljudi se polako navikavaju na to. Iako ima negativnih reakcija koji dolaze uglavnom iz desničarski orijentisanih krugova, sve je manje i manje problema između stranaca i domicilnog stanovništva.

Stranih radnika ima i u Sloveniji, ali i širom Evropske unije, a ostale su rijetke zemlje koje sebi mogu priuštiti isključivo domaću radnu snagu, te se sve rjeđe zahtijeva i domaći jezik. Engleski koriste konobari, radnici u supermarketima, ali i mnogi drugi, čak i na pozicijama koje zahtijevaju formalno obrazovanje.

Podaci govore da već trećina firmi u Hrvatskoj zapošljava strane radnike, dok se u nekim zemljama EU-a, gdje je to već postalo uobičajeno, takva praksa i ne primijeti. Ovdje, naravno, govorimo o radnicima iz zemalja kojima je potrebna radna dozvola, dok bi posebna tema bila radnici unutar EU-a koji se sele iz jedne u drugu članicu i kojima vize i radne dozvole nisu potrebne.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto: Al Jazeera)