Zabrinjavajući su podaci da je u prošloj godini u Bosni i Hercegovini samoubistvo izvršilo 299 osoba, od kojih u Federaciji 152. Najviše samoubistava bilo je u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu.

Svako malo rubrike crne hronike popuni vijesti da je neka osoba izvršila suicid. Do samoubilačkih misli dovodi niz faktora, a samo neki od njih su depresija, trauma i usamljenost. Struka navodi da je u 90 posto počinjenih suicida razlog za ovaj čin bila mentalna bolest. Također, i osobe koje boluju od neke teške hronične bolesti, a koja uzrokuje jake bolove, pod velikim su rizikom.

„Od 25 do 50 posto ljudi koji će počiniti suicid to uradi iz ponavljanih pokušaja. Prethodni pokušaji suicida je najvažniji prediktor koji će opredijeliti počinjenje, odnosno, kompletiranje suicida“, ističe Rusmir Softić, šef Odjeljenja za traumatske i stresne poremećaje na Klinici za psihijatriju UKC-a Tuzla.

Struka navodi da su dvije trećine ljudi koji su počinili suicid mjesec prije bili u nekom kontaktu sa zdravstvenom službom. Mogu li ljekari prepoznati suicidne namjere kod pacijenta?

„Kolege iz primarne zdravstvene zaštite ne da bi trebali – nego im je to zadatak. Isto kao što im je zadatak da prepoznaju visoki krvni pritisak kod neke osobe, tako im je zadatak i da prepoznaju suicidalnost kod psihičkog bolesnika, kod oboljenog od neke teške tjelesne bolesti ili kod ovisnika“, dodaje Softić.

A kako u našem društvu još vlada mišljenje da je sramota potražiti pomoć ljekara, osobe s nekim duševnim poremećajima teško se odlučuju na odlazak ljekaru, naročito ako je to povezano s odlaskom na kliniku. Još je prisutan stid da se potraži stručna pomoć, ali ohrabruje i podatak da mladi ne čekaju da potraže ruku spasa, ako imaju problem.

„Mladi ljudi brzo ukucaju na internetu i znaju šta je problem. I onda kažu: Mama ja sam ankciozna, molim te, odvedi me na psihoterapiju“, priča psihoterapeutkinja Vahida Djedović.

Statistike pokazuju da je broj samoubistava mnogo veći u urbanim sredinama. Ljudi se otuđuju od okoline. ali i čovjek sam od sebe.

„U urbanim sredinama, nažalost, ne znamo ko živi do nas. Ne znamo s kakvim problemima se naše komšije susreću, da li bismo im mogli pomoći, a mogli bismo, sigurno. Prvo, da se požale, da podijele taj problem, a drugo da mi budemo zainteresovani za probleme drugih gdje možemo djelovati“, objašnjava sociologinja Smiljana Vovna.

A kada kod nekoga primijetimo promjene u ponašanju, ljudski je pokušati razgovarati pa i tražiti stručnu pomoć. Bolest nije sramota, a liječenje je jedini ispravan korak i za oboljele i okolinu.

(TIP/Izvor: federalna.ba/Autorica: Azra Bećirović/Foto: Ilustracija/FB)