Sinoć nam je život pokazao koliko može biti tanka nit koja, skoro pa nevidljivo, dijeli sreću od tuge.

Noć, koja nam je podarila plam zaslužene radosti, u par minuta ga je i ugasila bacivši na njega olovni plašt nenadane tuge.

Kaleidoskope sreće u očima onih koji je sebi iskovaše, zamuti iskrena, teška, suza.

Utihnu sretni glas pred bolnim saznanjem.

Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine je napravila pravi sportski podvig plasirajući se na EP i to u grupi koju su svi željeli izbjeći.

Drama u Jazinama je donijela tako jako iščekivanu sreću.

A onda, iznenadna, tužna vijest.

Umro je Edin otac.

Umjesto lokala za proslavu, sastali su se ispred bolnice.

Umjesto pjesme i osmjeha, neprospavana noć suza i zagrljaja utjehe.

I onda, jutros uz kafu razmišljam o njima i o našoj reprezentaciji.

Ustvari, baš zato smo se i plasirali na prvenstvo Evrope.

Ogroman je to uspjeh jedne sjajne generacije, prije svega, kvalitetnih ljudi, a onda i sportista.

Rijetko viđena povezanost i u lijepim i teškim trenucima.

Karakter kaljen svih ovih godina je pokazao svu svoju čvrstinu.

Gledao sam ih sinoć, kako su svim svojim srcem uz svog Ataru ( Edu Atića) u njegovoj teškoj životnoj situaciji.

Vratio sam film na prošlogodišnje vrelo ljeto, na Bunu i Edino i Selmino vjenčanje.

Isti ljudi, saigrači, kumovi, braća, sestre, roditelji….

Zato smo se plasirali.

Zato što su spremni dijeliti i zlo i dobro.

Već sam pisao o njihovoj želji da igraju pa makar i povrijeđeni, rizikujući dodatne povrede i opet su došli povrijeđeni i opet su htjeli da igraju.

Prošli put protiv Hrvatske, sad protiv Kipra.

I uspjeli su.

I Musa i Miralem.

I Alibegović.

I Kamenjaš, ta armatura 16-ka koja je sinoć pokazala i svoju mekoću, pustivši suzu uz svog saigrača koji je izgubio oca.

Svi su mislili na svog Gegu koji nije mogao biti s nama.

I na Markusa, Jusufa, Sulju, Sanija, Delu i Garzu.

I svi su obojili noć za pamćenje u Mejdanu.

I Laza, Ismet, Vojo, neumorni Vrabac, tihi i mnogo vrijedni Penava i Arsla.

Zahvalni moji momci koji znaju jako da cijene sve ono što trenerski, medicinski i tehnički staff rade.

Respekt i zahvalnost je njihovo drugo ime.

Zato smo se plasirali.

Zbog poštenog odnosa, želje, posvećenosti, međusobnog poštovanja i povezanosti.

Momci na koje sam ekstremno ponosan.

A Edo…

Sinoć maestralan. U svom stilu i elementu

I biće opet, u to sam siguran.

Zbog svog oca Nihada i zbog ljubavi prema državnom dresu.

Oni su moji šampioni!

(TIP/Autor: Elvir Bijedić/Foto: FB)