Dok se profesionalni sport sve više suočava s temom mentalnog zdravlja, regija Balkana se tek polako probija kroz duboko ukorijenjene predrasude i stereotipe.

U vremenu kada pobjeda ili poraz definišu vrijednost sportista, mentalno zdravlje i izazovi koji dolaze s profesionalnim sportom tek dobivaju pažnju koju zaslužuju.

Iza ugašenih reflektora, medalja i osvojenih takmičenja, svijet sporta nosi i priču o pritisku, velikim očekivanjima i konačnici priču o borbi koje se ne vide na terenu – borbi u glavi svakog pojedinca.

Šta se događa kada želja za uspjehom preraste u teret koji sportist više ne može nositi? Kada težina očekivanja, pritisak takmičenja i strah od neuspjeha preplave čak i one najjače među njima? I gdje su u svemu tome talenti, sportisti amateri i entuzijasti.

U posljednjih nekoliko godina, sve više svjetski poznatih sportista javno govori o svojim borbama. Michael Phelps, Naomi Osaka, Simone Biles – svi su oni podijelili svoja iskustva i naglasili važnost mentalnog zdravlja. Njihove priče i nevjerovatna saznanja o tome šta nosi život van terena, promijenili su globalni diskurs i otvorili vrata za širi razgovor.

Svijest se povećala i u našem regionu, ali stigma i dalje igra ključnu ulogu. Zašto je tako teško govoriti o mentalnom zdravlju? Kakva je uloga medija, trenera i društva u razbijanju predrasuda? I, najvažnije, kako se sportisti nose s pritiscima modernog sporta u sredini koja često izbjegava temu emocionalne i psihološke dobrobiti?

Tradicija i teret očekivanja

Sport na Balkanu često se veže uz ponos, identitet i zajedništvo. Fudbal, košarka, rukomet i drugi sportovi postali su dio nacionalnog ponosa, a oni najbolji sportisti heroji su koji nose težinu kolektivnih očekivanja. No, iza uspjeha često stoje priče o pritiscima i borbama koje ostaju nevidljive.

„Od sportista se očekuje da budu nepobjedivi, fizički i psihički“, ističe profesionalna sportska psihologinja Jovana Hadžić. „Ta ideja nepobjedivosti stvara atmosferu u kojoj je traženje pomoći shvaćeno kao slabost.“

Za razliku od Zapada, gdje se sportska psihologija već stoljećima integrisala u rad timova, na Balkanu je fokus uglavnom na fizičkoj spremnosti i rezultatima. Mentalno zdravlje, iako jednako važno, često je tema koja se izbjegava.

„Na našim prostorima sportska psihologija nije još uvijek toliko razvijena kao na zapadu. Kod nas su izuzetci klubovi koji su u svoj rad uključili sportskog psihologa, dok je na Zapadu normalno da svaki veći klub ima svog psihologa. Psiholozi su sastavni dio svakog ozbiljnog sportskog kolektiva“, govori Hadžić.

Priče o mentalnom zdravlju sportista mogu biti inspirativne i edukativne, ali često se pretvaraju u senzacionalizam. Jovana naglašava važnost odgovornog pristupa ovim temama.

„Kada sportisti otvoreno govore o svojim izazovima, to šalje snažnu poruku mladima da je u redu tražiti pomoć“, objašnjava ona i dodaje kako i mediji moraju biti pažljivi i empatični i da samo tako mogu pridonijeti i izbjeći dodatnu stigmatizaciju.

Pandemija koronavirusa dodatno je naglasila važnost mentalnog zdravlja. Period izolacije, otkazivanja takmičenja i igranja bez publike bio je izazovan za sportiste, no istovremeno je otvorio prostor za razgovor o problemima koji su do tada bili gurnuti u drugi plan.

Uloga trenera i klubova

U odsustvu psihologa, treneri su prvi, a često i jedini kontakt kada se sportisti požale na svoje mentalno stanje. Tu se pojavljuje i pitanje koji od trenera su edukovani, pa čak i empatični za prepoznavanje znakova mentalnog stresa.

„Imamo trenere koji su spremni raditi na taktici i fizičkoj pripremi po cijele dane, ali zanemaruju mentalni aspekt, kako pojedinca, tako i čitave ekipe“, kaže Hadžić.

Finansijski problemi u klubovima većinski su razlog koji otežava angažovanje sportskih psihologa. Hadžić naglašava i primjer klubova u NBA ligi, gdje svi imaju stručnjake za mentalno zdravlje kao standardni dio stručnog štaba, a da balkanski klubovi često posežu za psiholozima tek kada se problemi već pojave.

Tradicionalni obrasci ponašanja, gdje su emocije često potisnute, dodatno otežavaju situaciju.

„Sportisti se boje da će ih društvo percipirati kao slabe ako potraže pomoć. Ta stigma ih mnoge zaustavlja na putu da naprave prvi korak“, kaže Hadžić.

Poseban izazov po pitanju pristupa mentalnom zdravlju predstavlja rad s mladim sportistima, a naročito onim koji su izraženi talenti. Oni su često pod najvećim pritiskom dok pokušavaju izgraditi karijeru. U ovoj fazi, podrška nije samo poželjna – već je ključna.

„Mladi trebaju znati: saradnja sa sportskim psihologom ne znači da imate probleme već da želite raditi na sebi, napredovati i iskoristiti maksimum svojih potencijala. Tako dolazi i do uživanja u sportu“, kaže Hadžić.

Objasnila je i razliku između problema koji se pojavljuju kod žena i muškaraca.

„Postoje razlike, ali je važno naglasiti da su te razlike često uvjetovane društvenim normama, očekivanjima i individualnim karakteristikama, a ne samo spolom. U psihologiji ne možemo generalizovati, vrlo je važno da pristup mentalnom zdravlju bude individualiziran za svakog sportista. Ali ako ćemo gledati generalno, žene se češće suočavaju s pritiscima vezanim za izgled i društvenu prihvaćenost, što djeluje na njihovo samopouzdanje, dok se muški sportisti često suočavaju s očekivanjem da moraju biti ‘mentalno jaki’, što može otežati priznavanje emocionalnih izazova poput anksioznosti ili depresije“, kaže Hadžić.

Zajednička odgovornost

Mentalno zdravlje sportista nije individualni problem – to je kolektivna odgovornost.

„Pozitivna promjena koju vidim kod sportista je ono što mene kao psihologa motiviše za daljnji rad i cijeloživotno usavršavanje u ovoj oblasti. Navest ću i nedavni primjer kada mi se javio sportist s problemom velike tremu prije svakog takmičenja, a ovaj vikend je prvi put otišao bez straha i mogao je uživati u takmičenju. I napravio je dobar rezultat“, kaže Hadžić.

Dugoročna psihološka dobrobit sportista mora biti prioritet i to je ono što naša sagovornica posebno naglašava.

„Ako se pripremamo samo za jedno takmičenje, ono će doći i proći, ali sportist nastavlja trenirati i nakon toga. Život uvijek ide dalje. Mentalna priprema zahtijeva vrijeme, baš kao i fizička. Nerealno je očekivati da se sportisti, koji se obrate mjesec dana prije ključnog takmičenja, mogu čudesno mentalno ojačati u tako kratkom roku. Kao što se fizička kondicija ne gradi u dva treninga, ni mentalna spremnost se ne može postići bez kontinuiranog i sistemskog rada“, dodaje Hadžić.

Zbog svega rečenog, možemo zaključiti da mentalno zdravlje u sportu nije luksuz, već nužnost. Bez sistemske podrške, ulaganja i razbijanja stigme, rizikujemo generacije izgubljenih talenata i potencijala. I već odavno je vrijeme da mentalna priprema postane jednako važna kao i fizička. Jer, samo cjelovit sportist može dosegnuti vrh.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Kenan Hadžić)