Prije nešto više od pet godina Elvir Bijedić napisao je kratki tekst sa osvrtom na prvi susret mladog fizioterapeuta sa Mirzom, tadašnjim selektorom košarkaške reprezentacije BiH.

Maj ’95 rat u BiH, a košarkaška reprezentacija BiH na pripremama za dokvalifikacije u Kranjskoj Gori radi punom parom i s nestrpljenjem očekuju fizioterapeuta iz BiH-a koji kasni već 3-4 dana. U to vrijeme biti pripadnik OS BiH i dobiti “papir” za izlazak preko, sad već zaboravljenih, Milankovića je bilo ravno dobitku na lotu.

Upravo iz tog razloga na pripreme reprezentacije nije krenuo standardni reprezentativac BiH, veliki Senad Muminović koji je dobio poziv , ali ovoga puta njegov ” papir” nije stigao na vrijeme. Put za Kranjsku Goru, preko Splita je trajao vise od 50 sati, a tamo u punom pogonu košarkaši BiH (Dino Bilalović, Samir Avdić, Neno Marković, Mario Primorac, Adis Bećiragić, Sejo Bukva, Emir Mutapčić, Samir Lerić, Dževdo Alihodzić, Azur Korlatović, Ado Kahrimanović, Senad Delić) pod palicom najvećeg s ovih prostora selektora Mirze Delibašića sa pomoćnicima Sabitom Hadžićem i Ljubišom Markovićem s nestrpljenjem očekuju fizioterapeuta.

Dolazak u Kranjsku Goru i javljanje selektoru. Predstavim se drhtavim glasom i u stavu mirno raportirajući da sam stigao nakon 3 dana kašnjenja i da sam konačno raspoloživ.

Odgovor je bio u Kinđetovom stilu.

“Aaa stigao si??? Hajde sad odmori se još jedno tri dana pa polako….

Par sekundi poslije toga blagi osmijeh i pružena ruka uz dječački pogled i pitanje “Jesi li gladan?”

Prošlo je od tada skoro 25 god i ponos što sam bio dio njegovog tima sve je jači. Sjećam se i dalje dječačkog pogleda, velikog srca, mekane duše i velike zvijezde čvrsto na zemlji.

Mirza, hvala Ti! 

Elvir Bijedić

Sportista koji je osvojio sve što se moglo osvojiti

Kada god ne znam kako bih opisao ovo, u najmanju ruku, čudnovato stanje kroz koje prolazi država Bosna i Hercegovina, ovdašnji ljudi, ovdašnji sport, kultura, institucije države, zatvorena vrata muzeja, sportski klubovi koji grcaju u dugovima bez svjetla na kraju tunela… sjetimo se riječi velikog Mirze Delibašića 2000. godine kada je opisivao stanje u kojem se nalazi bh. sport.

Rekao je: Katastrofa kolektiva!!! Kroz plavičasti dim njegove cigarete titrale su te riječi u zraku… Imao je onu njegovu uobičajenu pozu, laktom desne ruke naslonjen na stol, kažiprstom je pritiskao nosnicu, a istovremeno između kažiprsta i srednjeg prsta pridržavao cigaretu i polako odgovarao na moja pitanja. Katastrofa kolektiva, rekao je i gledao u daljinu, kao da ne vidi svjetlo na kraju tunela.

„Eto, veterani Reala bili su ovdje. Bilo je prekrasno, ali mi smo sve to zaboravili, i to je za nas bilo normalno. A ti momci šesnaest godina nisu bili u Sarajevu. Posljednji put su bili na mom oproštaju. Možda više nikada neće doći, možda i hoće, a mi to zaboravljamo vrlo brzo. To je naša katastrofa. Katastrofa kolektiva. Pogotovo onih ljudi koji su proveli rat ovdje, koji su isfrustrirani, kojima svakodnevno umiru prijatelji, poznanici, rodbina…”, govorio je Mirza.

Kakva li ironije,  jer je to izgovorio  baš čovjek koji je  bio svjetlost i putokaz za mnoge generacije mladih košarkaša, sportista općenito. Mirza je bio jedna od „zvijezda“ predivne knjige profesora Slobodana Đurasovića, koja se zove „Svjetla za daljine“ i koju je profesor posvetio  Mirzi Delibašiću i Vahidinu Musemiću, legendama bh. sporta.

Interesantno je da se Mirza, koji je rođen u Tuzli 9. januara 1954. godine, prvobitno bavio tenisom, postavši pionirski republički  prvak. Nakon tenisa, Mirza se opredijelio za košarku, a 1968. postao je član Slobode, da bi 1972. godine prešao u Bosnu. Sa “Studentima” je Kindže dvaput osvojio naslov prvaka države, jednom Kup tadašnje Jugoslavije, a 1979. u Grenobleu, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona, i naslov prvaka Evrope, a godinu kasnije izabran je za najboljeg košarkaša bivše Jugoslavije. Za Bosnu je Kinđe odigrao oko sedam stotina utakmica, postigavši preko četrnaest hiljada koševa, da bi potom prešao u slavni madridski Real, gdje je i okončao svoju karijeru.

I sa reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je sve što se moglo osvojiti: evropsko, svjetsko, olimpijsko zlato…

«Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca, ne pokazuje nikakvu vezu sa onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri”, reći će one godine, nakon što je proglašen za bosanskohercegovačkog  sportaša stoljeća.

Mirza je u svemu bio nevjerovatno dosljedan i predan. Što bi naši ljudi rekli „do kosti“. U tom našem zadnjem razgovoru, na tu temu mi je kazao:„Uvijek sam se maksimalno posvećivao onome što radim. Ako me možeš shvatiti šta hoću reći: pušim nenormalno, kad sam pio, pio sam nenormalno, kad sam trenirao, trenirao sam nenormalno… Znači, uvijek sam pokušavao da postignem maksimum u onome što radim. Možda se tebi to čini malo idiotski, ali nije to. Ja sam jednostavno takav čovjek.“

I on je jednostavno zaista bio samo takav čovjek, sportista koji je osvojio sve što se moglo osvojiti.

Muhamed Bikić

(TIP)