Škole se moraju bazirati na sljedećim principima – aktualnost, svrsishodnost i zanimljivost.

Sastavni dio svake društvene zajednice čini njen školski sistem. Može se konstatirati da škole nastaju kao posljedica potreba nekog društva, ali su sa druge strane i osnova razvoja istog. Kauzalna veza koju ima školski sistem i njegova „okolina“ se jasno ogledava i u samom pojmu iz kojeg potiče naziv škola (starogrč. Skhole – dokolica). Socijalna (r)evolucija i renesansa su počinjale iz odgoja i obrazovanja koji se baziraju na školstvu. Evidentno je da su se nekada školski sistemi pravili da bi odgovorili i na ekonomske potrebe, a nekada je škola bila izvor indoktrinacije društvenog uređenja. Sve navedeno jasno govori da se škola ne može promatrati izolirano od društva u kojem se nalazi.

Apsolutna je činjenica da se škola mijenjala, ali ne nužno i napredovala, u određenim periodima. Antička Grčka i Rim su imali klasične formalne škole, ali je edukacija bila usmjerena potrebama tadašnjeg društva. Školstvo je vezano i za druge prostore osim Sredozemlja pa su se različiti školski sistemi ravijali u Starom svijetu od Egipta do Mezopotamije te od Indije do Kine. U svakom periodu razvoja društva i ekonomije najvažnije pitanje je bilo ono o svrsishodnosti škola ili jednostavno – kakve škole trebamo!?

Školski sistem danas, ali je isto važilo u svim historijskim periodima, mora da odgovori na dva zadatka. Osnovni zadatak je humanizam, a drugi ekonomske potrebe društva. Kada se jedan od ova dva zadatka zanemarivao, školski sistem je uvijek ulazio u krizu pa se činilo da je škola „nepotrebna institucija“. Ona je i danas u krizi jer ne uspijeva da ispuni niti jedan od dva zadatka. Aktualno stanje govori da je, od empatije do socijalizacije, društvo u ogromnoj krizi, a odavno je nejasno kojim ekonomskim potrebama danas odgovara školski sistem.

Usklađen školski sisitem

Za današnje društvo, kao i ekonomski napredak, najvažniji je školski sistem koji se razvija u skladu sa potrebama industrijskih revolucija. Nikada manufakturni zanati nisu izlazili „iz mode“, ali su urbanizacija i industrijalizacija odredili smjer kretanja školskih sistema. Upravo komparacija sa nekim peridima u prošlosti čini i određene smetnje modificiranju školskih sistema. Pogrešno je mišljenje da škole trebaju samo educirati buduću radnu snagu i to iz dva osnovna razloga.

Prvi razlog pogrešne premise je činjenica da škole moraju imati svoju humanističku notu. Čak i u drevnoj Sparti, kada su se dječaci educirali samo da budu vojnici, bio je segment filozofske naobrazbe koja je služila razvoju emocija, socijalizacije, etike i retorike. Današnje društvo, koje bi trebalo biti mnogo humanije od militarizirane Sparte, mora više djelovati ka razvoju ovih osobina kod mladih naraštaja. Nekada iz ekonomskih razloga, koje se u trenutku čine kao praktične, dozvoli se „ukidanje“ tog aspekta edukacije. Ulaganje u humanizam se čini kao finansijski neopravdano, ali upravo je to ono što nedostaje današnjem društvu.

Drugi razlog zbog kojeg naobrazba buduće radne snage ne smije biti osnova školstva je ekonomski. U brzom razvoju tehnologije, industrijskim revolucijama koje se smjenjuju kao na traci te razvoju novih zanimanja koja prije samo nekoliko godina nisu postojala, jasno je da nije moguće planirati takav aspekt školstva. Ako se vratimo u period prije dva desetljeća, kada se educirala današnja radna snaga, evidentno je da oni nisu mogli biti školovani za zanimanja koja danas veći dio njih obavlja – jer ta zanimanja nisu postojala.

I ovih dana se provlači priča o potrebi dualnog obrazovanja učenika. Želja ovakve reforme je potencijalno formiranje radne snage koja bi izlazila iz škola i odmah bila na tržištu rada. Dualno obrazovanje treba, još dok su u školskim klupama, praktično obuči učenike za neku djelatnost. Vjerovatno ovo u teoriji djeluje kao odlična zamisao, ali ona čak ne ispunjava ni ekonomske potrebe. Zaista je pitanje da li će te djelatnosti postojati i da li će antropogena radna snaga za iste biti potrebna u bliskoj budućnosti.

Dualno obrazovanje

Upravo zbog spomenutog je bitno da škole razvijaju neki aspekt „polialne“ edukacije jer je to njena osnovna svrha. Učenjem kognitivnosti, korelacije i kritičkog stava omogućava današnjim učenicima da će biti sposobni raditi poslove koji danas i ne postoje. Spominje se da će učenici koji trenutno idu u školu raditi 70% poslova koji uopće danas ne postoje. Posebnu kategoriju moderne fluktuacije radne snage predstavlja činjenica čestih promjena zanimanja i radnih mjesta. U ranijem periodu ovakve stvari u privredi nisu bile toliko prisutne. Ovo je eklatantan razlog zbog čega dualno obrazovanje, koje možda trenutno odgovara tržištu rada, nije ekonomično.

Dualno obrazovanje ne odgovara niti humanističkim potrebama školstva. Upitan je kvalitet empatije ili socijalizacije do kojih dovodi učenje samo određene radne aktivnosti. Sve su ovo razlozi zbog kojih treba ozbiljno promisliti gdje usmjeriti školski sistem. Komparativno je to identično kao da ulažete u rudnike soli jer je nekada ona bila skupa i ta se aktivnost nekada finansijski isplatila. Danas rudnici soli, a sutra i litijuma, nemaju takav finansijski benefit. Ali kad jednom uništite prirodnu sredinu, ili „dokolicu“ u obrazovanju, to se teško nadoknađuje i oporavlja.

Škole se moraju bazirati na sljedećim principima – aktualnost, svrsishodnost i zanimljivost. Jedan od većih problema, koji se treba brzo riješiti, je izučavanje aktualnosti u školi. Ovdje se ne misli samo na informatičku revoluciju i tehnološki napredak nego na sve znanosti i vještine. Brzina informacija do koje učenici dolaze mora biti povezana sa aktualnim izučavanjima u školi. Danas nisu samo škola i udžbenik „prozori u svijet“ i na to sistem mora ponuditi adekvatan odgovor. Nije dovoljno samo čitati redove nego i ono između redova.

Svrsishodnost škole

Upitna je i svrsishodnost škole. Ona danas ne garantira posao i egzistenciju jer su to osnovni motivi školovanja. Možda ona nikada nije bila idealna, ali je davala znanje i vještine koje su omogućavale ekonomski opstanak. Danas škola nudi „boravak“, ali i neko znanje koje nije svrsishodno. Sigurno nije dobro konstatirati da je znanje „višak“, ali pravljenje memorijskih kartica kod učenika u edukaciji se pokazalo bespotrebnim.

Ne treba zanemariti ni zabavni aspekt škole. Uvijek se može postaviti pitanje zbog čega učenici, ili makar dobar dio njih, ne vole i ne žele u školu. Nekada se to moglo pravdati ocjenama i eventualnom „strahu“ od istih, ali odavno „graf“ dokimologije više liči na „hitac nagore“ nego na Gausovu krivu. Alpha generaciji digitalizacije, a posebno Beta generaciji umjetne inteligencije koja dolazi, sigurno klasični školski sistem je daleko od zabavnog i interesantnog.

Iako se pitanje „kakve škole trebamo“ čini veoma teško, odgovor na isto to uopće nije. Mora se naučiti da škola nije kurs za učenje neke radne aktivnosti niti prostor za sticanje nekih ocjena i diploma. Ona nijednog tenutka ne smije izgubiti svoju humanističku ulogu i discipline, a ne smije ni „zatvarati oči“ i praviti se da joj ne treba reforma aktualizacije. Škola, kao jezgro odgoja i obrazovanja, predstavlja temelj svakog društva. Današnji problem neadekvatnosti usmjeravanja školskog sistema je sutrašnji problem razvoja društva u svim njegovim segmentima.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Vedran Zubić/Foto: Ilustracija/Fena)