Bahrudin Trbalić je jedan od rijetkih iz Bosne i Hercegovine koji su studirali na najboljim svjetskim univerzitetima. Naime, Bahrudin je studirao na američkom Institutu za tehnologiju u Massachusettsu (MIT), a sada je doktorant na, također američkom, Stanfordu.

Ovaj mladić je pokazatelj da su oni najuspješniji često najskromniji. Ta skromnost se ogleda i u njegovom uvjerenju da su za njegov uspjeh u obrazovanju i nauci dobrim dijelom zaslužni njegovi školski drugovi, fakultetske kolege, nastavnici i profesori. No, iz razgovora s Bahrudinom je jasno da je on sam najzaslužniji za sve ono što je ostvario, i to napornim radom na onome što voli, a to je fizika.

U Sjedinjenim Američkim Državama je trenutno angažiran na onome što mnogima djeluje kao naučna fantastika, a u intervjuu za Klix.ba, prilikom boravka u Bosni i Hercegovini, objasnio je o čemu je riječ. Akademsku karijeru je započeo na MIT-u, a nastavio ju je na Stanfordu. Riječ je o visokoobrazovnim ustanovama s najboljim studentima iz cijelog svijeta.

Bahrudin je zahvalan na tome, ali ne krije da spomenuti univerziteti i država u kojoj se nalaze imaju brojne i ne tako male nedostatke, što je također bila tema razgovora u intervjuu. Osim toga, govorio je o tome kako bi se prirodne nauke, prvenstveno fizika, trebale izučavati u školama.

Kakav je bio vaš obrazovni i životni put do MIT-a i Stanforda?

Susreo sam prave ljude u pravom trenutku. Moj akademski uspjeh je ponajmanje moj uspjeh. Iza toga stoje stotine ljudi, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Dolazim iz malog sela Krivajevići.

U osnovnoj školi sam imao sreću da sam imao nekoliko dobrih nastavnika koji su prema meni su bili jako korektni – ostajali su prekovremeno na poslu i podsticali me da idem na takmičenja. To su radili uprkos tome što to od njih nije traženo. Radili su to od srca. U meni su prepoznali afinitet za prirodne nauke, prvenstveno za matematiku i fiziku.

Prvo mjesto na kantonalnom takmičenju donijelo mi je stipendiju za srednju školu Richmond Park, od koje sam dobio sve što mi je bilo potrebno – od smještaja do obroka.

Richmond Park me slao na popularne kampove matematike i fizike, gdje sam upoznao stariju generaciju, već sada vrlo poznata imena – Selvera Pepića, Nudžeima Selimovića, Admira Grelju i Slađana Veselinovića. Oni su elita, da ih tako nazovem, koja me također mnogo naučila o fizici.

Imao sam i dobre kolege s kojima sam se takmičio. Srednjoškolska takmičenja su najljepše iskustvo jer učiš i putuješ u države poput Indije ili Švicarske. Ostvarili smo dobre rezultate.

Događalo se da bukvalno cijelu noć u školi rješavamo zadatke. To djeluje kao suludo, ali nam je bilo toliko zanimljivo. Time sam sebi stvorio mogućnosti da apliciram u inostranstvu. Svi rezultati su mi bili nada da mogu uspjeti, tako da sam već krajem trećeg razreda srednje škole počeo aplicirati u inostranstvu, tj. na američkim fakultetima jer oni daju najbolje uslove kada je u pitanju visoko obrazovanje.

Imao sam sreće da budem primljen na MIT, s punom stipendijom. Vjerujte da sam s pripremom iz fizike i matematike na Richmond Parku položio dvije godine fizike na MIT-u. Kada sam došao na MIT, bila je razlika između studenata iz inostranstva i studenata iz Sjedinjenih Američkih Država. Naime, na prvoj godini studija sam pomagao drugim studentima.

Četiri godine na MIT-u su bile jako zanimljive. Naravno, bitno je da se mnogo radi i uči. I na studentskim druženjima se uči ili radi na nekim projektima koje iniciraju sami studenti. Dakle, postoji posvećenost nauci i izvan fakulteta. Zapravo je život na univerzitetskom kampusu u nauci. Jednostavno je plodno tlo za akademski i društveni rast. I na MIT-u sam imao dobre mentore.

Osim toga, postoje diskusije na kojima se uči ono što se ne može naučiti u učionici, primjera radi o tome zašto je politička i/ili ekonomska situacija takva kakva jeste. Više sam tu naučio nego u učionici.

Mogu reći, i nisam usamljen u tom stavu, da je moć američkih fakulteta u ljudima, a ne u njihovim finansijama ili nečemu drugom. Naime, SAD privlače najbolje ljude iz cijelog svijeta i na taj način naprave jednu kritičnu masu. Takav je biznis model jer američki fakulteti su u konačnici biznis. To jeste hladnokrvno, ali funkcionira.

Naravno, imaju oni svojih problema. Većina studenata ide na psihoterapije, nedostaje im društvene interakcije i humanosti, što je problem cijelog Zapada. Alija Izetbegović je to prije 50 godina primijetio u svojoj knjizi “Islam između Istoka i Zapada”. To može primijetiti svako ko određeno vrijeme provede na Zapadu i kritički ga posmatra. Oni nemaju nešto što mi imamo i obratno.

Nažalost, veliki je broj samoubistava zbog pritiska, usamljenosti, alkoholizma i mnogih drugih problema. Međutim, ko zna dobro iskoristiti prilike, ko se kreće u pravim krugovima, uspjet će. To je pravilo i ovdje. Nije sve sjajno i bajno, ali definitivno je više prilika.

Kazali ste da je moć američkog visokog obrazovanja u ljudima, a ne u materijalnim sredstvima. Kakav je pristup profesora, predavača?

Nisam studirao u Bosni i Hercegovini, pa ne mogu baš iz prve ruke porediti. No, dijelom iz svog iskustva i iskustva drugih znam kakve su razlike između bh., evropskog i američkog visokog obrazovanja. Profesori u Americi su mnogo više opušteniji, nemaju komplekse, ne prave distancu prema studentu. Profesor, odjeven u šorcu, dođe biciklom na fakultet.

Više se cijeni rad, nego titula. Niko ne traži da ga se oslovljava s “profesore”. Čak štaviše, ne izgovara se ni puno ime profesora, već nadimak. Meni je to bilo strano jer sam došao iz drugačijeg sistema, ali kasnije to prihvatiš. Na taj način se otklanja distanca između profesora i studenata. Dakle, relaksiraju se odnosi, što za posljedicu ima i to da te nije stid pitati bilo šta, što se odnosi i na neka trivijalna pitanja.

Dosta se potenciraju samostalni projekti u različitim aspektima – tehnologiji, ekonomiji, društvu. Od studenata se traži da budu svjetski ljudi. U četiri godine studija na MIT-u izučavaju se i društvene i ostale nauke. Pritom postoji fleksibilnost u izboru koje društvene nauke ćeš izučavati i kada ćeš ih izučavati.

Tako da svako nešto zna iz npr. historije, muzičke ili likovne umjetnosti. Apsolutno se izlazi izvan nauka zbog kojih je fakultet formiran. Primjera radi, došao sam da studiram fiziku i elektrotehniku, ali sam imao dosta časova ekonomije i sociologije. To je put ka jednoj potpuno formiranoj osobi koja će moći misliti svojom glavom.

I sami znate da su bili protesti na stotinu fakulteta, što je posljedica odgoja studenata da misle svojom glavom, da ne budu bukvalci, da misle da je samo onako kako im, primjera radi, mediji predstavljaju. Ti studenti su svjesni da se u Pojasu Gaze događa genocid, a da njihovi fakulteti šute.

Studenti ukazuju fakultetima da ih uče da budu samosvjesni i humani, a da se sami fakulteti ponašaju u suprotnosti s onim što ih uče. Time dolazi do sukoba između američke visoke politike i onoga što studenti uče.

Posljednja godina je bila posebno teška jer je bila nepodudarnost između onoga što fakulteti predstavljaju u javnosti i onoga što rade. Zbog toga bi mogli izgubiti kredibilitet ili će shvatiti da ne mogu raditi ono što sad rade.

Postoji li nešto što vas je posebno impresioniralo tokom studiranja u SAD-u? Da li je to možda američka sposobnost privlačenja najboljih iz cijelog svijeta?

Apsolutno. Iako je posljednjih godinu dana bilo teško, bilo je situacija u kojima sam bio vrlo ponosan na svoje kolege. U takvim situacijama sam pomišljao da oni mogu sve. Neki od njih su, nakon što su u oktobru prošle godine shvatili šta se događa u Gazi, na fakultetima formirali kampove, tražeći od fakulteta da djeluju onako kako uče studente. Tu su bili studenti iz različitih dijelova svijeta – od 200 studenata, trećina su bili Jevreji.

Ti studenti su tri mjeseca bili u kampu, uprkos teškim predavanjima i ispitima. Izdržali su snažne verbalne i fizičke napade. Tom prilikom sam shvatio da vjerska, rasna, nacionalna različitost zapravo funkcionira. No, fakultet, usljed političkog pritiska, nije mogao dozvoliti da se to nastavi.

Šta je ono čime se vi bavite u nauci?

Pravim satelit kojim će se eventualno detektirati gama zraci iz svemira. U spektrumu radijacije postoji dio koji mi ne vidimo u svemiru. Taj dio je relevantan jer bi tu najbolje vidjeli crne rupe iz centara galaksija, kao i spajanje (koliziju) crnih rupa, neutronskih zvijezda te eksploziju masivnih zvijezda (supernova).

Tehnologija nije bila dovoljno razvijena da bi se napravio jedan takav satelit, a sada su se neke stvari poklopile. Naime, lansiranje teških satelita je postalo jeftino, i to zahvaljujući kompaniji SpaceX.

Stvari su se poklopile tako da je moj profesor, iskusan u razvoju detektora za crnu materiju, shvatio da istu tu tehnologiju može primijeniti u detekciji gama zraka u svemiru. Trenutno zajedno radimo na simulaciji svega toga kako bismo provjerili koliko je ideja dobra.

Imamo jako dobre, ohrabrujuće rezultate. Uskoro bismo trebali objaviti kako to sve funkcionira. No, moramo ubijediti NASA-u da to potpuno finansira. U najboljem slučaju, trebat će 10 godina do lansiranja satelita.

Da li ste prije toga, na fakultetu ili izvan fakulteta, imali priliku da sarađujete s NASA-om?

NASA je već dijelom finansirala naš projekat jer su prepoznali potencijal. Dali su nam sredstva da počnemo istraživati. Oni su to uradili bez obzira na to što je neizvjesno da li će projekat uspjeti, što je standardni model razvoja nauke. Daje se prilika da svako može provjeriti svoju ideju, bez obzira na rizik.

Vjerujem da i sami znate da pojedini pitaju zašto se toliko istražuje svemir dok je Zemlja još neistražena i zašto se toliko novca daje za istraživanje svemira, a postoji toliko ovozemaljskih problema, kao što je glad. Međutim, mnoga od tih istraživanja dobiju primjenu u našoj svakodnevnici. Da li bi to mogao biti slučaj s vašim istraživanjem?

Naravno. Primarni predmet istraživanja jeste svemir, ali nikad ne znate gdje će vas to istraživanje odvesti. Zahvaljujući satelitima znamo da li, gdje i kada će biti suša, što je vrlo korisno u poljoprivredi.

Detekcijom, kojom se bavim, potrebna je u medicini jer je u gama zrakama više energije, što znači da imaju veću penetraciju. Možda će istraživanje imati primjenu i izvan medicine, čiju sam literaturu koristio nebrojeno puta. Različite nauke moraju komunicirati.

Kako učenicima približiti fiziku?

Da li postoji dijete koje ne voli da se igra – mislim da ne postoji. Prirodne nauke treba učiniti privlačnima djeci da bez muke i straha uče o njima. Problem je u tome što se od škole pravi bauk. Od muzičke i likovne kulture su napravljeni predmeti od kojih se strahuje.

Najviše sam se napatio s muzičkim i likovnim zato što nastavnici nisu imali dobar pristup. To bi trebali biti predmeti kojima će se učenici opustiti, učiniti kreativnima. Takav pristup treba biti kada su u pitanju i prirodne nauke.

Prirodne nauke trebaju biti mjesto otkrića prirode. Međutim, kod nas se prijeti matematikom, ne objašnjava se dovoljno dobro. Problem je u sistemu obrazovanja, kojim sam se i sam bavio.

Naime, s grupom studenata sam pokrenuo startup da probamo riješiti spomenuti problem. Već pet godina se bavimo time, razvijajući digitalne alate u cilju približavanja nauke. To podrazumijeva i izvođenje eksperimenata kojima objasnimo koja je njihova svrha. Na ovaj način želimo dokazati da je nauka vrlo intuitivna i da se kompleksne stvari mogu brzo naučiti.

Mislim da je rješenje i u individualiziranom pristupu shodno mogućnostima učenika i studenata, čime bi se oni motivirali jer je motivacija čudo. Bez nauke nema tehnološkog i ekonomskog napretka, što je Zapad pokazao.

Šta je ono što vam se svidjelo u američkoj svakodnevnici i postoji li nešto što vam se možda nije svidjelo u toj svakodnevnici?

Moj odgovor treba uzeti s rezervom jer sam osam godina u kampusu – četiri godine na MIT-u i četiri godine na Stanfordu. Nisam imao mnogo dodira sa SAD-om izvan kampusa, a kampus nije Amerika koja ima ogromnih problema.

U San Franciscu nisam mogao biti duže od sat vremena. U tom gradu je toliko mnogo beskućnika koji su žrtve sistema, što je jako nehumano. Nisam toliko očeličen da to mogu ignorirati.

Kod nas je to drugačije jer postoji kultura solidarnosti. Tamo ako pokušate pomoći, mnogi pomisle da ste ludi. Na djelu je teški individualizam, što bi meni predstavljalo problem ako bih živio u SAD-u. Izlaskom iz kampusa nestaje iluzija o SAD-u.

U Njemačkoj sam bio skoro godinu dana. Na početku je bilo lijepo jer je sistem funkcionalan, ali šta imate mimo toga!? Kod nas u Bosni i Hercegovini možda tolerancija nije velika na papiru, ali jeste u praksi.

Mislim da je na Zapadu bitno to što sam ja musliman iz Bosne i Hercegovine. To je više izraženo u Njemačkoj, nego u SAD-u. Kada bih razgovarao s Nijemcima na engleskom s američkim akcentom, prihvatali su me kao ravnopravnog sagovornika. No, to se mijenjalo kada bih rekao odakle sam. Nisam siguran da li je to svjesno ili nesvjesno, ali je primjetno.

Moja žena je Arapkinja iz Jordana koja na kampusu nema problem zbog toga što nosi maramu. Međutim, svojim očima u Njemačkoj sam svjedočio kada su pojedini Nijemci vikali na pokrivene žene. SAD su ipak tolerantnije u odnosu na zapadnu Evropu. Sve odluke mi se svode na Bosna i Hercegovina ili Amerika, a nekada sam imao iluzije o Evropi.

Gdje sebe vidite u profesionalnoj karijeri?

Imam još dvije godine doktorata, tako da imam još dvije godine razmišljati o tome. Iskusan sam u programiranju, analizi podataka, vještačkoj inteligenciji, fizici i hemiji. Vjerujem da mogu biti od koristi u mnogim industrijama. Ipak, najviše bih volio da ostanem naučnik, istraživač u sferi razvoja detektora, ne moraju to biti sateliti.

Najbolje bi bilo kada bismo se u Sarajevu mogli udružiti sa svijetom. Već ima konkretnih koraka bh. studenata, koji su studirali u inostranstvu, da naprave nešto konkretno, kao što je formiranje naučnog instituta da odavde razvijamo lokalnu i svjetsku nauku.

(TIP/Izvor: Klix.ba/Razgovarao: Benjamin Redžić/Foto: T. S./Klix.ba)