Vijest da je hrvatska znanstvenica Beata Halassy uspješno suzbila vlastiti rak dojke tako što je u njega ubrizgavala viruse koje je sama uzgojila u laboratoriju, obišla je svijet i izazvala golem interes.

Iako je preplavljena upitima mnoštva svjetskih medija, Halassy je pristala za Index dati opsežan intervju.

Vaše istraživanje izazvalo je veliku pozornost širom svijeta. O vama su već pisali brojni svjetski i domaći mediji od tabloida Daily Maila, preko BBC-ja do uglednog Naturea. Što je tako posebno u vašem istraživanju?

U ovom radu napravljeno je nekoliko inovativnih stvari koje bi mogle pomaknuti područje. Nitko ranije nije opisao ispitivanje onkolitičke viroterapije (OVT) u ovako ranom stadiju raka. Sva testiranja provode se u poodmaklim stadijima i rezultati su slabiji od očekivanja. Svi slute da bi u ranijoj fazi bolesti OVT trebao dati bolje rezultate. Možda je teško uvjeriti investitore i regulatore da je vrijedno nastaviti kad su prvi rezultati lošiji od očekivanih. Naša studija pokazatelj je da bi u ranijim stadijima OVT mogao dobro raditi i vjerujem da će pokrenuti niz novih kliničkih studija. Nadalje, pokazali smo da treba razmišljati o kombinaciji više virusa, što do sada još nije napravljeno.

Također, pokazali smo da se cjepivo protiv ospica, koje se upotrebljava godinama u ljudi, može doraditi za liječenje raka. S takvim postojećim virusima trebalo bi moći brže i lakše doći do novih kliničkih ispitivanja, nego kad se radi potpuno novi, osobito genetski modificirani virus. Istraživanje upućuje da bi OVT vrijedilo ispitati kao prvu liniju u borbi protiv raka za smanjenje i slabljenje primarnih tumora, prije njihova odstranjenja.

Što se tiče opće populacije, mislim da nema obitelji koju liječenje raka ne interesira, jer svatko ima bar nekoga tko se bori s ovom bolešću, a postojeće terapije nisu lagane za podnijeti.

Koji su razlozi za to da ste tragali izvan postojećih terapija?

Moja prethodna dva karcinoma dojke na istom mjestu bili su tzv. trostruko negativni. To znači da nisu imali receptore za spolne hormone (estrogen, progesteron) niti su eksprimirali HER2 protein, što ih je činilo teškim za ciljanje terapijama. To je najteži oblik raka dojke, s najvećom smrtnošću. Njegovo opetovano pojavljivanje, ovaj put i u odmaklijem stadiju, ukazivalo je da će ga vrlo vjerojatno biti jako teško svladati, ako uopće, i da je izgledno da to postane kronična bolest koju bi u doglednoj budućnosti samo stalno korištenje lijekova moglo držati pod kakvom-takvom kontrolom.

Stoga mi nova runda sličnog liječenja nije ulijevala velike nade. Pitala sam se postoji li mogućnost da se potpuno izliječim. Činilo mi se da liječenje raka virusima, čiji razvoj je u zamahu, ima jako dobru znanstvenu utemeljenost. Kao znanstvenica koja radi s virusima, svakodnevno promatram kako virusi razgrađuju inficirane stanice u kulturi tkiva. Zašto se to ne bi dogodilo i u mojem organizmu?

Zašto ste odabrali baš viruse ospica i VSV-a?

Obje virusne vrste imaju sposobnost infekcije tzv. epitelnih stanica, a to je tip stanica od kojeg moj tumor potječe. Osim toga, radi se o virusima koji ne mogu izazvati bolest u čovjeka. Odabrali smo najbolji cjepni soj ospica na svijetu Edmonston Zagreb, koji ima izvanredan sigurnosni profil. Virus vezikularnog stomatitisa (VSV) je pak životinjski virus, izaziva ozbiljnu bolest stoke, ali ne kod ljudi.

Oba virusa već dugi niz godina koristimo u našim istraživanjima, te smo vješti i iskusni i u njihovoj pripravi i u mjerenju njihovih svojstava, a imali smo i svu potrebnu metodologiju i znanja. Konačno, slični virusi iz obje virusne vrste već su se 2020. razvijali kao onkolitički virusi i pokazivali su djelotvornost u suzbijanju raka dojke.

VSV je pokazao određenu neurotoksičnost kod životinja. Je li vas bilo strah?

VSV se smatra neurotoksičnim, jer u miševa i majmuna izaziva toksične promjene u mozgu ako se unese injekcijom direktno u mozak. Međutim, niti u jednoj životinjskoj vrsti virus ne dolazi do mozga i ne izaziva nikakve promjene u njemu ako se daje na bilo koji drugi način – u mišić, u venu, pod kožu, itd.

Ipak, osjećala sam strah zbog mogućnosti da, u slučaju da virusi ne bi radili kako sam očekivala, učestale injekcije u tumor ne ubrzaju njihovo širenje. No, to je rizik koji sam prihvatila.

Zašto su virusi bili pogubni za tumorske stanice, a ne i za zdrave?

Tumorske stanice se od zdravih razlikuju dominantno po defektu u nadzoru njihovog umnažanja. Tumorske se nekontrolirano dijele i ne čuju signale koje organizam šalje da prestanu, a koje zdrave stanice dobro čuju. Zdrave stanice koje napadnu virusi imaju niz načina kako reagiraju na napad. Jedan je da viču, tj. otpuštaju niz molekula u svoju okolinu kojima signaliziraju da su napadnute i aktiviraju imunološki sustav da im pomogne u obrani.

Drugi način je da se prave mrtve – potpuno ugase kompletnu proizvodnju bilo kakvih proteina unutar sebe, pa se ni virusni proteini u njima ne mogu stvarati. Posljednji je da izvrše suicid, koji se zove apoptoza. U tumorskim stanicama ova druga dva mehanizma su pokvarena. Stoga virusi imaju velike šanse neometano se umnažati u tumorskim stanicama i pri tome ih iscrpljivati i trošiti.

Djelovanje virusa na karcinome uočeno je još u prvoj polovici 20. stoljeća. Zašto se do danas ta mogućnost nije bolje iskoristila?

Do prije tridesetak godina nije bilo adekvatne metodologije za razumijevanje molekularnih mehanizama u pozadini djelovanja virusa na tumore, adekvatnih pokusnih životinjskih modela za ispitivanje sigurnosti i učinkovitosti virusa u liječenju tumora, kao ni biotehnoloških rješenja za proizvodnju visoko koncentriranih virusnih pripravaka velike čistoće. Kada su oni stvoreni, razvoj OVT-a se jako ubrzao.

Ipak, u zapadnom svijetu još uvijek nema odobrenih lijekova ove vrste osim jednog – za liječenje metastatskog melanoma. Mislim da je razlog to što su istraživači usmjereni na rješenja za stadije raka na koje postojeće terapije ne mogu djelovati, a to su mahom terminalni stadiji. Međutim, za puni učinak onkolitičke viroterapije ključan je zdrav i moćan imunološki sustav, a takav ne postoji kod bolesnika s kasnim stadijima raka.

Odbilo vas je 13 časopisa, uglavnom iz etičkih razloga. Koje su bile etičke zamjerke?

Bili smo sigurni da je rad izuzetno vrijedan i inovativan pa smo ga nastojali publicirati u jako utjecajnim časopisima, u kakvim prije nismo objavljivali. Budući da nitko od nas do nije imao objavljivanih radova u području OVT-a, odbijanje nije bilo neočekivano. Potom smo pokušavali sa časopisima ranga u kojima inače publiciramo.

No, i tu su krenula odbijanja. Razlog je bio eksperiment na čovjeku koji je proveden bez odobrenja etičkog povjerenstva. Kako je to bio problem za neke recenzente, a posebice za urednike časopisa, proučila sam literaturu i naučila da u tome nema ništa znanstveno neispravno niti etički problematično.

U povijesti su zabilježeni brojni slučajevi samoeksperimentiranja. Neka su čak dovela do Nobelovih nagrada. Možete li navesti neke najzanimljivije?

Opisano je oko 500 slučajeva samoeksperimentiranja u 19. i 20. stoljeću, a ta praksa postoji i danas. Ta mala vojska samoeksperimentatora iznjedrila je 14 dobitnika Nobelove nagrade, a njih 7 od tog broja dobilo ju je upravo za područje u kojemu su proveli samoeksperiment. Primjerice, Barry Marshall nagrađen je Nobelovom nagradom 2005. za otkriće veze između infekcije bakterijom Helicobacter pylori i čira na želucu.

Pokazao je da liječenje antibiotikom može ovu bolest u potpunosti izliječiti. To je između ostalog, dokazao tako da je popio kulturu bakterije H. pylori, prouzročio sam sebi brojne patološke promjene koje je i opisao, a potom se izliječio antibiotikom.

Mislite li da ovaj vaš uspjeh otvara neku priliku za Hrvatsku? Možda za Imunološki zavod?

Mislim da ovaj uspjeh pokazuje da možemo svašta i znamo svašta. Mislim da se kao zemlja moramo uključiti u razvoj ove vrste terapije. Ja ću se osobno, zajedno sa svojim kolegama, ostatak svoje karijere posvetiti tomu. Imamo znanja potrebna za dovesti ova dva virusa koje smo koristili u opisanom radu, a i neke druge, do kliničke razine kvalitete, što otvara mogućnost testiranja na ljudima.

Hrvatska država je vlasnik cjepnog soja virusa ospica Edmonston Zagreb koji dokazano ima onkolitički potencijal. Bio bi grijeh to ne iskoristiti na dobrobit naših ljudi. Voljela bih da kroz ovaj uspjeh upravitelji znanstvenog sektora prepoznaju da je i znanstveni dio nekadašnjeg Imunološkog zavoda, a to smo mi, nešto vrijedno što je potrebno sačuvati. Ne samo sačuvati, nego aktivno poticati da možemo nesmetano raditi. Znanstveni dio Imunološkog zavoda je 2013. pripojen Sveučilištu u Zagrebu, gdje je trebao funkcionirati kao znanstvena sastavnica.

No katastrofalno upravljanje ovom jedinicom od 2014. od strane uprava Sveučilišta u Zagrebu, protivno dogovoru iz 2013., i katastrofalna nacionalna zakonska rješenja za znanstvenike na visokoškolskim ustanovama donesena 2022. kojima smo mi i nekolicina drugih znanstvenih STEM jedinica na sveučilištima zapravo zakonski prestali postojati, dovela su do odlaska srednje, najbolje generacije znanstvenika iz naše grupe u industriju u zemlji i inozemstvu.

(TIP/Izvor: Index.hr/Autor: Nenad Jarić Dauenhauer)