Najveće pitanje koje se postavlja u edukaciji je „čemu (treba) učiti nove generacije?“.

U školstvu se nekada isprepliću dva pojma koji su očigledni oponenti, a to su edukacija i indoktrinacija. Za razliku od edukacije koja služi usvajanju raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika te je u ulozi različitih kognitivnih sposobnosti, indoktrinacija predstavlja proces nasilnog usađivanja ideja, stavova i kognitivnih strategija. Osnovni problem indoktrinacije je što se nikada ne dovodi u pitanje niti kritički ispituje doktrina koja je naučila indoktriniranu osobu.

Nekada se stavovi, bez kritičkog suda i mišljenja, prenesu nenamjerno te se isti mogu smatrati greškom u didaktici. Zbog toga je predavanje „ex cathedra“ veoma diskutabilan oblik modernog obrazovanja. Mnogo veći problem je kada se sustavno napravi indoktrinacija kojoj je cilj usađivanje ideja mladim naraštajima. Povijest ljudske civilizacije je prepuna takvih oblika odgoja i obrazovanja koje su na sebi svojstven način usmjeravali učenike, a da nisu isti imali mogućnost da iskažu kritički stav o tome.

Učenje mora biti potaknuto kognitivnom spoznajom i samo takva edukacija je svrsishodna. Naravno ono zavisi od nivoa i uzrasta djeteta. Bez obzira na navedeno može se odraditi uzročno-posljedična veza u edukaciji od onih najmlađih koji znaju da će se prosuti voda ako okrenu čašu na drugu stranu do studenata koji stiču naobrazbu u svojim zanimanjima. U edukaciji je mnogo bolje naučiti jednu kognitivnu spoznaju i znati objasniti uzroke i posljedice nekog stanja nego naučiti čitav niz podataka. Sam pojam „logos“ datira iz antičke filozofije i obuhvata „objektivni zakon po kojem se nešto događa“, a ne znači samo „znanost“ kako mi to učimo u školama.

Moderno obrazovanje, ili kako se često kaže obrazovanje za XXI stoljeće, bazira se na „4K“ vještinama. To su komunikacija, kreativnost, kolaboracija i kritičko razmišljanje. Spomenute kompetencije su upravo ono čemu bi škole trebale težiti da bi omogućile učenicima napredak i bolji život u savremenom svijetu. Danas kada se pogledaju potrebe „tržišta rada“ može se konstatirati da su upravo najtraženiji djelatnici koji posjeduju „4K“ kompetencije.

Dominacija “pisane riječi”

Komunikacija predstavlja proces brzog i jasnog prenošenja ideja. S obzirom na činjenicu dominacije „pisane riječi“ veoma je bitno educirati one koji će znati komunicirati na razne načine jer tekstualnoj komunikaciji nedostaje ton koji je veoma bitan za kontekst nečijih riječi. Kreativnost je praksa razmišljanja izvan okvira, a ona se često smatra urođenim elementom. Kod djece se može razvijati rješavanjem problema ili isprobavanjem nečega što ranije nisu radili. Kolaboracija ili saradnja predstavlja mogućnost djelovanja i rada u grupi na postizanju zajedničkog cilja. Rad sa drugima je sjajna vještina bez obzira na uzrast čovjeka.

Posebnu priču čini kompetencija „kritičko mišljenje“, koja se definira kao praksa rješavanja problema. Ono zahtjeva analizu činjenica te odstranjuje apriorni subjektivitet u razmišljanju. Kritički stav se bazira na osnovu činjenica, a u njemu uvijek mora postojati i doza skepticizma. Ova kompetencija sama od sebe odbacuje neku dogmu i indoktrinaciju. Veoma je bitno da se razlikuju informacije od činjenica. Kvantitet informacija je ogroman i pretpostavka je da današnji ljudi za dan prime informacija koliko su oni prije dva stoljeća primali za cijeli život. Propitivanje i sistematizacija informacija te provjera njihove potencijalne vjerodostojnosti je osnova edukacije budućnosti.

Iako će u teoriji svi konstatirati da je razvoj „funkcionalne pismenosti“ bazirane na „4K“ kompetencijama cilj svih djelatnika u obrazovanju i onih koji se za isto pitaju, praksa pokazuje da se često javlja dijametralno djelovanje. Ako se učeniku samo „usađuju“ informacije i stavovi, jasno je da nema mogućnosti razvoja svih kompetencija.

Veoma očigledan primjer je pokušaj da se neki činjenični elementi upotrijebe i iskoriste u drugačije svrhe. Tako se faktografsko stanje preseljenja homo sapiensa u Europu prije 35.000 godina pokušava uzeti kao osnova da se dokaže kako su neki lokalni etnosi najstariji na ovom kontinentu. Razlog takvog razmišljanja leži u znanosti koja zna da su u periodu ledenog doba samo dijelovi južne Europe bili naseljeni. Upravo zbog toga se „u krvi“ nalaze elementi koji brane tezu starosti, ali homo sapiens tog doba i kulturološki etnosi koji nastaju prije deset do dvanaest stoljeća nisu komparativni elementi. Kada bi se djeci omogućilo da povežu pojmove i definicije roda, bratstva, plemena i naroda veoma brzo bi zaključili da je priča nerealna.

Činjenice se ne smiju zanemarivati

Od ove školske godine učenici završnih razreda osnovnih škola u Republici Srpskoj će izučavati „odbrambeno-otadžbinski rat“. Kada se pogledaju ishodi učenja, ili ono što bi se ranije zvalo nastavne jedinice, može se konstatirati da se teško može raditi o edukaciji na osnovu kritičkog mišljenja. Osim učenja o granicama i simbolima Republike Srpske, učit će se i o „uzrocima i posljedicama otadžbinskog rata“ te o „stradanju i zločinima nad srpskim stanovništvom“. Treba napomenuti da Republika Srpska nije entitet u kojem žive samo Srbi te bi se trebala izučavati stradanja i drugih naroda.

U planu i programu ne postoji ishod koji bi objašnjavao „bijele trake“ koje su bile u Prijedoru. Te 1992. godine se dešavao klasični aparthejd koji je relevantna i provjerljiva činjenica. Vjerovatno uzrast djece nije adekvatan za izučavanje ovih činjenica, ali upravo one bi omogućile da se razvije kritičko mišljenje o datim ishodima. U tom periodu mogle bi se naći i brojne druge činjenice tog ili sličnog tipa.

Ako se žele razviti „kompetencije budućnosti“, ne smiju se zanemarivati činjenice. Ovome treba dodati i značaj poštivanja legislative u odgojnom i obrazovnom ciklusu. Posebno se to odnosi na sudske presude o ljudima koji su presuđeni ratni zločinci. Stavljati njih u kontekst „heroja“ je evidentna indoktrinacija koja se bazira na „usađivanju ideje“ bez ikakve mogućnosti da se ispitaju takvi stavovi koji su napisani u ishodu učenja.

I drugi dijelovi spomenutog „plana i programa“ govore o tome kako učenici treba da navedu primjere „uništenja kulturno-istorijskog naslijeđa srpskog stanovništva“ kao i da navedu „mjesta stradanja Srba i stratišta srpskog naroda“. Opet je iznimno zanimljivo da se priča o samo jednom narodu te da nema glagola „analizirati“ kada se radi o datim stvarima. Jedina analiza se odnosi na „intervencije međunarodne zajednice“ te da učenici „procijene značaj Dejtonskog mirovnog sporazuma“. Dakle, jedini kritički stav se može imati prema „međunarodnoj zajednici“, a ostali ishodi se ne dovode u pitanje.

Osim što se uvijek može dovesti u pitanje svrsishodnost učenja nekih elemenata, jasno je da su u ovom slučaju upitne brojne stavke, od etičkih normi do adekvatnih činjenica. Jasno je i da se na ovaj način ne mogu proizvesti kompetencije budućnosti pa se može postaviti pitanje koji je cilj ovakvog „nastavnog plana i programa“. Jedno je sigurno – on nije u cilju kognitivnog razvoja djece.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Vedran Zubić/Foto: Ilustracija-Fena)