Nedostatak radne snage u Bosni i Hercegovini je dugogodišnji problem. Posebno se odnosi na zanatske usluge električara, keramičara, molera, vodoinstalatera i bravara. Ranije smo pisali da je veliki broj radnika napustio BiH i danas svoje usluge pružaju u zemljama Evropske unije. Najčešće su to Slovenija, Hrvatska i Njemačka. Razlog su, naravno, bolji uslovi rada i veće plaće.

Kako bismo objasnili ovu komplikovanu situaciju, Forbes BiH je istražio ovo tržište rada na lokalnom nivou, odnosno kako građani Sarajeva pronalaze majstore za građevinske radove u stambenim jedinicima.

Nedostatak radne snage u Bosni i Hercegovini je dugogodišnji problem. Posebno se odnosi na zanatske usluge električara, keramičara, molera, vodoinstalatera i bravara. Ranije smo pisali da je veliki broj radnika napustio BiH i danas svoje usluge pružaju u zemljama Evropske unije. Najčešće su to Slovenija, Hrvatska i Njemačka. Razlog su, naravno, bolji uslovi rada i veće plaće.

Kako bismo objasnili ovu komplikovanu situaciju, Forbes BiH je istražio ovo tržište rada na lokalnom nivou, odnosno kako građani Sarajeva pronalaze majstore za građevinske radove u stambenim jedinicima.

Kako saznajemo u razgovoru s građanima, većina njih poznaje majstore koje anagažuju za molerske, kermičarske i druge radove. Rijetkost je da se za manje građevinske zahvate u stanu angažuje firma, uvijek su to majstori koji za naplaćeni posao uzimaju novac bez izdavanja fiskalnog računa, a to, zapravo, doprinosi rastu crnog tržišta.

“Godinama radim ovaj posao. Ranije, prije rata, bio sam zaposlen u jednoj firmi kao moler. Godinama radim isto, ali sam. Zarađujem na taj način. Nemam firmu, nemam registrovanu dodatnu djelatnost. U ovom vremenu preživljavanja, ne razmišljam o porezu. To radim prijateljima. Nije to velika kvadratura. To su manji stanovi”, kaže moler Ivan iz Sarajeva.

Nakon korone i lockdowna, cijene građevinskog materijala su na globalnom nivou naglo porasle, što se odrazilo i na BiH. Prije pet godin kvadrat stana se mogao okrečiti za 1,5 KM, a danas je duplo skuplji – 3 KM u prosjeku. Isto važi i za vodoinstalatere, električare i keramičare. Da biste okrečili stan od 50 metara kvadratnih platit ćete između 500 i 600 KM.

“Mnogi su vani i tamo rade. Ima nas premalo. Cijene materijala su veće i mi moramo naplatiti skuplje naše usluge”, kaže sagovornik Forbesa.

Suština je da se većina građana oslanja na ove usluge i to je prećutno postala ustaljena praksa –  da se za angažovanje radnika, posao isplaćuje u kešu bez tragova sklopljenog posla, što u konačnici nanosi višemilionsku štetu državnoj kasi.

Ovakvu vrstu poslovanja je skoro nemoguće kontrolisati i inspekcije ne mogu imati uvid u ove djelatnosti. Inspektori Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine u svojim izvještajima navode kako vrše inspekcijski nadozor nad poreznim obveznicima i da u tim slučajevima reaguju na nepravilnosti.

Kopoprodaja “na ulici” ili pružanje usluga građevinskih radova fizičkim licima u stambenim jedinicama nema kontrolu državnog aparata.

“Ne znam kako da to objasnim. Svake dvije godine neko od poznanika mi okreči stan. Cijelo naselje vode dva majstora. Šta nam god treba, mi svi znamo koga da zovemo. I to je tako. Usmeno dogovorimo cijenu, to se plati i život ide dalje. Od sebe kad krenem, nikada mi na pamet nije palo da pravim neke ugovore, da državi dam njeno. Ne zanima me”, kaže Samir, nastanjen u Općini Novi Grad u Sarajevu.

Da je ovo itekako rasprostranjeno i da niko nema evidenciju tih transakcija, govore i oglasi koje viđamo svaki dan na društvenim mrežama gdje građani nude usluge građevinskih radova, cijene i kontakt telefone.

“Iako ne podržavam sivu ekonomiju, ne znam da li bi ih kritikovao, niti ljude koji plaćaju, niti one koji obavljaju posao. Obje strane su riješile problem, onome da dođe do novca, drugome da riješi problem u kući, a država ničim ne pokazuje da zaslužuje da joj se plati porez. Pokazuje nam tako što kupuju auta za milion i šest stotina hiljada maraka i drugim bezkrupuloznim trošenjem javnog novca. Ako već platim porez, daj mi da vidim u šta taj porez ide, zašto bih ja trebao da platim porez, iako je to zakonska obaveza. Bilo ko da se bavi privatnim poslom, bilo gdje u Sarajevu, bilo gdje mimo radnog vremena da dođete, vjerovatno nećete dobiti račun. Ljudi neće da plaćaju porez. BiH je opterećena državnim kadrom, čast izuzecima, ali u dosta slučajava je taj kadar neproduktivan i kako to održati? Nešto se očigledno mora mijenjati i bojim se da ovaj sistem i bosanska ekonomija nije za reparacije, jer je to preskupo. Šta bi se radilo s ljudima koji su na budžetu? Mora doći do svojevrsnog reseta”, rekao je za Forbes BiH ekonomski analitičar Sanel Halilbegović.

Institucije u Bosni i Hercegovini i entitetima ove države najavljuju godinama unazad programe za suzbijanje takozvane neformalne ekonomije. Ali, realizacija toga je slaba. Razlog, moguće, leži i u tome što je “formalna” jako komplikovana. Ukoliko bi se omogućilo lakše otvaranje firmi, smanjili doprinosi i kada bi radnici imali mogućnost da otvaraju firme, uplaćuju sebi doprinose, a pri tome i zarade i siva zona bi, vjerovatno, bila smanjena. 

(TIP/Izvor: Forbes BiH/Autor: Vedran Drljević/Foto: Ilustracija/Shutterstock)