Ogromna većina ljudi – ako je moguća ovakva sintagma – imaju neadekvatnu percepciju društvene i političke stvarnosti u kojoj žive. Oni najčešće ne prilaze problemima društva ili osobnosti introspektivno, samomotrenjem, nego se radije fokusiraju samo na krivnju, na odgovornost drugoga. Stoga su i reakcije te većine (ukoliko uopće reagiraju) neadekvatne pa konsekventno tome izostaju i valjane korekcije. 

Krajnji rezultat je negativan, zbog čega ispašta cijelo društvo, ili mnoga društva. Ilustrirat ću to sa dva primjera. Jedan je ovdašnji, bosanski, dakle lokalni. Drugi je na regionalnom nivou, s tendencijom da postane globalni, a to je aktualni judeokršćanski genocid nad Palestincima. „Mehanizam“ obiju (i sličnih) kriza je načelno isti u vezi sa samomotrenjem, makar se to činilo neočekivanim.

Za permanentnu i paralizirajuću krizu u BiH nisu odgovorni samo Dodik i Čović i njihove partije, kao dosljedni eksponenti i „izvođači radova“ hegemonijskih politika susjednih zemalja koje međunarodna zajednica ne sankcionira adekvatno, iznevjeravajući tako i vlastitu misiju u najbitnijem, nego je ogromna odgovornost i na samim Bošnjacima za koje je opstanak države od sudbinskog značaja. Oni oštricu svoje kritike usmjeravaju prvenstveno ili isključivo prema tome dvojcu, umjesto da najprije i krajnje osviješteno sagledaju svoj dio odgovornosti i da djeluju u skladu s tim. Fokusiranje samo na taj dvojac, zapravo, kamuflira negativnu ulogu i „bošnjačkog faktora“. Primjera za to ima mnoštvo a navest ću samo aktualnu finansijsku krizu entiteta RS. 

Za permanentnu i paralizirajuću krizu u BiH nisu odgovorni samo Dodik i Čović i njihove partije…, nego je ogromna odgovornost i na samim Bošnjacima za koje je opstanak države od sudbinskog značaja

Svih ovih poslijeratnih godina, sankcioniranje destruktivne, antidržavne politike u RS-u osujećivali su i odgađali mnogi politički subjekti upravo iz Federacije BiH. Recimo, značajan dio Hercegovine u sastavu RS gravitira ekonomski Mostaru: u njemu velik broj porodica iz RS-a ostvaruju egzistenciju, ali – čim odu kući, uglavnom rade – u prioritetnoj „domaćoj radinosti“ – na rušenju države, ili daju bezrezervnu podršku onima koji to čine. 

Isti slučaj je sa Istočnim Sarajevom i njegovim odnosom prema Kantonu Sarajevo. Decenijama već, od Daytona naovamo, subjekti iz Federacije na razne načine spašavaju entitet RS (i Dodikovu politiku, dabome) u kome se uporno i sistematski radi na negiranju i rušenju države. Zar to nije bolesno, štetno za obje strane?! 

Ipak, razlika je ogromna: rušitelji BiH su u akciji pripajanja RS drugoj, „velikoj“ državi, dakle teže stvaranju još veće države, a Bošnjaci političkom zapuštenošću i nedovoljnom osviještenošću ozbiljno rizikuju da izgube državu – dakle tlo pod nogama i budućnost. Oni ne mogu opstati bez multietničke, integralne i sekularne države: bez toga bi imali svoju Gazzu i njenu epski tragičnu sudbinu. 

Očuvanje države, svijest  o njenoj sudbinskoj važnosti, mora biti apsolutni prioritet svakog pojedinca i društveno-političkog subjekta. Ako neko misli da je moguća i potrebna bošnjačka država, morao bi znati da bi to bila kobna i nepopravljiva greška u datim kontekstima i konstelacijama; bio bi to geto, sigurna sudbina Gazze. 

Nužno je uvijek – baš uvijek – utvrđivati vlastitu odgovornost za stanje u kome se narod i/ili država nalaze, jednako kao i individuum

S razlogom je ovdje stotinama godina postojala bosanska država, a ne bošnjačka. Kao kraljevina/država opstajala je tako dugo i uspješno da je vremenom postala sveta zemlja Bosna a ne samo država. Jedino kao bosanska može i opstati. 

Dosadašnje ponašanje političkih subjekata iz Federacije prema rušiteljima BiH zapravo je – suštinski i u najvećem broju slučajeva –  partnerski odnos koji se samo kamuflira navodno oponentnom retorikom, pukom verbalizacijom. 

Nužno je uvijek – baš uvijek – utvrđivati vlastitu odgovornost za stanje u kome se narod i/ili država nalaze, jednako kao i individuum.

Za krizu na Bliskom istoku, a koju generira judeokršćanski savez u totalnom, u genocidnom pohodu na Palestince, sa izglednom mogućnošću da preraste u mnogo širi sukob, čak i u nuklearnu kataklizmu, mislēćī ljudi u većini okrivljuju Izrael, odnosno fundamentalističku cionističku politiku zločina i destrukcije  kakvima ranije nismo svjedočili. Takav stav jest utemeljen, ali okrivljavanje samo toga „negativnog junaka“ za tragediju Palestine, koja je realna prijetnja miru u svijetu općenito, nije dovoljno bez valjane akcije koja bi tako strašnu, totalnu humanitarnu i humanističku destrukciju osujetila. 

Da bi se valjano i efikasno djelovalo protiv Zla, nužno je introspekcijski osmotriti šta to mi stvarno činimo da bi Zlo bilo osujećeno

To je pozicija „empatijske pasivnosti“. Zapravo je to pristajanje uz nakazno lice humanosti po kojoj se Gazzi dostavi malo „humanitarne pomoći“ da bi se potom nastavilo još bjesomučnije bombardiranje civila. (I mi u Sarajevu pamtimo to nakazno lice „humanosti“.) 

U principu, da bi se valjano i efikasno djelovalo protiv Zla, nužno je introspekcijski osmotriti šta to mi stvarno činimo da bi Zlo bilo osujećeno. U konkretnom slučaju, ne postoji adekvatan pozitivni odnos prema krizi na Bliskom istoku (ona je prijetnja cijelome svijetu!) jer najšira, progresivna javnost ima moralnu obavezu da artikulira, odnosno da markira činjenicu da ovaj pogrom ne bi bio moguć bez izdašne, čak srčane i sveobuhvatne političke i vojne pomoći glavnih zemalja Zapada. Bez te podrške, Izrael ne bi mogao biti toliko zao. 

De facto – čitav Zapad se svojim vojnim i političkim potencijalom obrušio na jedan nedužan narod da bi bio uništen. Zaista, tako nešto, u tome obimu i surovosti, nije zapamćeno. Nažalost, očito se radi o potpunom moralnom sunovratu tih zemalja, a tako dramatična propast moralnih vrijednosti i načela, međunarodnog prava, pouzdan je pokazatelj dekadencije i nezaustavljiva propadanja tih društava iznutra. To je investicija u vlastitu propast. 

No, zasluge za ovu najveću humanističku i humanitarnu destrukciju našega doba pripadaju – možda još više – većini muslimanskih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka. Te muslimanske zemlje logistički izdašno snabdijevaju Izrael hranom, vodom, čak i oružjem. U izraelskim tenkovima i avionima je gorivo iz muslimanskih zemalja a bombe i granate su sa Zapada. 

Bjelodano je da za ovaj pogrom snose odgovornost ne samo judeokršćanski cionisti već i beskrajno samoživi muslimanski lideri. Oni djeluju partnerski! Dalja eskalacija bila bi (bit će) fatalna…

Tako združena akcija Izraela, Zapada i saradničkih/podaničkih muslimanskih režima protiv cijeloga jednoga nedužna naroda, u kome se sistematski ubijaju na hiljade djece, ne može proći bez neke teške kazne, bez kataklizme koja se sada ne može definirati. U osnovi i u krajnjem rezultatu – to je i autodestrukcija, dekadentnost koja ne može izaći na dobro, naprotiv. 

Pri svemu ovome, u većini muslimanskih zemalja verbalizira se empatija za tragediju Palestinaca. Licemjerje trijumfuje. Ovih dana kruži društvenim mrežama tekst fetve koju je donijelo 100 muslimanskih učenjaka o nužnosti podrške Palestini. Značaj fetve ne potcjenjujem (fetva je inače važna institucija), ali je to nedovoljno: dovu i fetvu mora pratiti akcija – bez toga je ona puka verbalizacija. 

Ta fetva artikulira i kletvu za one koji je ne slijede, odnosno ona ih markira kao otpadnike od islama, ali politički lideri ne mare za to: oni se udobno osjećaju kao sluge Zla. Očigledno je i nesumnjivo da su muslimanske zemlje mogle – mogu i danas – bez metka spriječiti tu kataklizmu koristeći naftu kao oružje izuzetne efikasnosti. 

Dakle, bjelodano je da za ovaj pogrom snose odgovornost ne samo judeokršćanski cionisti već i beskrajno samoživi muslimanski lideri. Oni djeluju partnerski! Dalja eskalacija bila bi (bit će) fatalna u najširim razmjerama zbog toga što je mnoštvo međunarodnih subjekata djelovalo potpuno pogrešno. 

Živimo doba dostojno prezira. Krajnji je rezultat: Naš svijet srlja u sunovrat!

U ovom slučaju su čak i međunarodno pravo i pravda potpuno devastirani i poniženi: pravda je u međunarodnim odnosima postala selektivna a najteže nasilje nad pravdom, najgrublja njena negacija, je upravo to da bude selektivna.

Živimo doba dostojno prezira.

Krajnji je rezultat:  

Naš svijet srlja u sunovrat.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala TIP.ba.

(TIP/Autor: akademik Esad Duraković/Izvor: Depo.ba/Foto: Agencija Anadolija)