Analize su pokazale da svaki šesti stanovnik Bosne i Hercegovine na spavanje ide gladan isključivo zato što nema šta jesti. Zbog toga narodne kuhinje moraju raditi punom parom.

Jedna od takvih je narodna kuhinja Imaret u Tuzli, koja važi za najveću u državi. Više od 2.800 obroka dnevno podijeli se na dvadeset i dva punkta unutar Tuzlanskog kantona. Mensura Husanović, direktorica Regionalnog odbora Merhameta Tuzla, kaže kako je porast broja korisnika započeo nakon pandemije koronavirusa, te da je pojačan nakon rata u Ukrajini. U samo nekoliko godina broj korisnika povećao se sa 2.400 na 2.840.

Narodna kuhinja Imaret u prošloj godini je pripremila 836.000 obroka. Svake godine bilježi povećanje broja korisnika, pa Vlada TK-a i gradovi ovog kantona donacijama pomažu rad ove kuhinje. Ipak, pomoć građana je najveća, jer je kuhinji tokom godine potrebno 170 tona brašna. Na apele Imareta često se odazivaju i firme, kako bi hrane bilo dovoljno za sve kojima je ona potrebna.

Isti trend evidentan je i u Narodnoj kuhinji Stari Grad u Sarajevu. Upravnik ove narodne kuhinje Amir Radeljaš rekao nam je da svakog mjeseca na vrata njihove kuhinje pokuca novih tri do pet porodica, koje oni upute centru za socijalni rad kako bi stekle pravo na topli obrok i sve drugo što ih sljeduje.

U isto vrijeme sindikalna potrošačka korpa svakog mjeseca sve je bliža granici od 3.000 konvertibilnih maraka. Ako uporedite tu brojku sa prosječnom platom i penzijom u našoj državi, nameće se pitanje: Ko tu korpu u Bosni i Hercegovini uopšte može priuštiti? U međuvremenu, za sve veći broj ljudi koji sebi ne može priuštiti nijedan obrok dnevno, upravo su zaposlenici u narodnim kuhinjama ponekad najvažniji izvor podrške i humanosti.

“Mi otprilike živimo s tim ljudima”, kaže Mensura Husanović.

“Mi njihove kompletne životne priče skoro sve znamo. Mogu reći da je za 70 posto tih ljudi jedini način da bi imali danas da jedu upravo narodna kuhinja”, dodaju uposlenici u starogradskoj kuhinji.

Za bh. penzionere kažu da su mađioničari preživljavanja. Ali, za veliki broj njih taj ćiribu-ćiriba trenutak preživljavanja dešava se upravo u narodnim kuhinjama.

“Kod nas u kuhinji ima dosta penzionera, njima nije dovoljna ta penzija koju imaju”, objašnjava Amir Radeljaš, te dodaje da je još mnogo onih koji kucaju na njihova vrata.

Jaz se povećava

“Sada ima ljudi koji imaju jednokratnu pomoć koja je 150 maraka, čini mi se, i oni ne mogu da prežive taj mjesec – što je i logično. Evo, od jučer vidimo da je poskupjela električna energija. Daj Bože da griješim, ali mislim da će biti još veća potražnja ljudi za kuhinje”, ističe Radeljaš.

Dok potražnja za obrocima iz narodnih kuhinja raste, raste i ekonomska nejednakost među ljudima. To je jedna od onih rijetkih stvari u kojima prednjačimo u Evropi. Prihodi petine najbogatijih ljudi u BiH čak dvadeset su puta veći nego prihodi najsiromašnije petine. Iz priča poput ovih postaje sve slikovitija poznata izreka da “nije glad u svijetu zato što ne možemo nahraniti siromašne – nego zato što ne možemo nahraniti bogate.”

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Mersad Sijarčić)