Kada se pogleda historija ljudskog roda i njegov civilizacijski razvoj lako je uvidjeti da su pojedini periodi dobili nazive prema dominantnoj rudnoj sirovini koja se koristila u određenom periodu. Tako su kroz prošlost postojali kameno, bakreno, brončano i željezno doba ljudske prapovijesti.

Ako se promatra moderna civilizacija, vjerojatno će se vrijeme prve dvije industrijske revolucije u posljednja dva stoljeća zvati „doba uglja“ i „naftno doba“, a možda će se taj period zbirno zvati „doba fosilnih goriva“. Trenutna dešavanja nam govore da idemo ka novoj eri koja bi se mogla zvati „doba litija“.

Litij je alkalni metal koji je male specifične težine i ima najmanju gustoću od svih čvrstih elemenata. Otkrivanje ovog kemijskog elementa dugujemo švedskom znanstveniku Johanu Arfwedsonu koji je prije dva stoljeća u mineralima petalitu, spodumenu i lepidolitu otkrio prisustvo nepoznatog elementa. Element je dobio naziv litij jer se izolira od kamena (grč. litos – kamen), a sekundarno se više koristio latinizirani oblik. Kompanija iz Njemačke, Chemetall GmbH je prije jednog stoljeća počela komercijalnu proizvodnju litija. Njegovo korištenje je bilo u obliku sredstva za podmazivanje te u industriji stakla.

Dominantan u proizvodnji baterija

Kada su u SAD-u otkrili da se iz litij dobija tricij, izotop vodika koji služi pravljenju hidrogenske bombe, počela je snažnija eksploatacija ove rudne sirovine.

Danas se litij koristi u razne svrhe, ali je njegova uloga dominantna u proizvodnji litijskih baterija. Prednost ovih baterije su višestruke. Ona ima veoma malu težinu zbog odlika litija te je lako prenosiva, a gustoća energije u njoj je mnogo veća u odnosu na obične baterije. Treba napomenuti da litijska baterija nije podložna štetnim vanjskim efektima te da ima veoma dug životni vijek.

Osim što se koriste u potrošačkoj elektronici, ove baterije su korištene za vojna električna vozila i letjelice. Razvoj električne autoindustrije je litijske baterije stavio na veoma bitno mjesto, a litij kao repromaterijal doveo na nivo stalne potražnje. Posljednjih četvrt stoljeća se intenzivno traga za ovim elementom, a u isto vrijeme se počelo razmišljati o prednostima i nedostacima eksploatacije litija u određenoj oblasti.

Proteklih nekoliko godina se često države zapadnog Balkana, posebno Srbija, spominju kao prostori potencijalne eksploatacije litija. Nedavno je kancelar Njemačke Olaf Scholz predvodio delegaciju koja je u Beogradu potpisala „memorandum“ u kojem se govori kako će rudarenje litija donijeti ogromne benefite privredi Srbije, ali i omogućiti opstanak autoindustrije Njemačke na svjetskom tržištu. Električni automobili zahtijevaju velike količine litija zbog baterija, a Kina je „pretekla“ države EU-a i pojavila se kao najveći proizvođač baterija i vozila.

Najveća nalazišta litija koja se eksploatiraju na planeti su u Zapadnoj Australiji, pustinji Atacama u Čileu, visoravni Tibet u Kini te u Argentini. Potencijalno velika nalazišta su u Boliviji i Afganistanu, ali njihova valorizacija je tek u povojima. U Australiji se proizvede polovica količina litija na planeti. Najveća nalazišta u Europi su u regiji Koruška u Austriji, blizu grada Wolfsberga, te kod Cinoveca (Zinwald), 100 kilometara od Praga, na granici Češke i Njemačke. Velika nalazišta se nalaze i u njemačkom rudogorju i Francuskoj. Upravo zbog toga se može postaviti pitanje zbog čega privreda EU-a, posebno Njemačke, želi litij sa Balkana, a ne iz svojih rudnika? Realno mogu postojati dva razloga: čuvanje vlastitih resursa i premještanje prljave tehnologije.

Moguća katastrofa oko Drine

Kada se govori o ovdašnjem prostoru, osim zapadne Srbije, potencijalne lokacije za rudarenje litija su i u Bosni i Hercegovini. Posebno su zanimljive niske planine na sjeveru – Motajica i Majevica, zona serpentina centralne Bosne (serpentin – magmatska stijena) te gornje i srednje Podrinje. Radi se o lokacijama koje su geološki nastale u paleozoiku te su građene od kiselih magmatskih stijena. Iako Srbija i Bosna i Hercegovina nisu dio EU, upravo bi te resurse Unija mogla koristiti da se smanji zavisnost od Kine. Kina je, osim vlastitih nalazišta, u posljednjih nekoliko godina kupila nalazišta litija u Čileu, Kanadi i Australiji za 5,6 milijardi dolara.

Samo rudarenje nije štetno, ali dobijanje litija iz sirove rude je veoma problematično za životnu sredinu. Metalni litij je veoma korozivan i mora se izbjegavati kontakt sa kožom. U dodiru sa vlagom nastaje korozivni litij-hidroksid. Alkalna jedinjenja litija i udisanje litijske prašine iritira disajne puteve, a sekundarno zbog nakupljanja tečnosti izaziva edem pluća. Svakako da njegove odlike brze reaktivnosti, korozivnosti i lake zapaljivosti, odnosno generalne nestabilnosti, čine da je litij daleko od „najsigurnijeg“ elementa na planeti.

Problem dobijanja litija je taj što se, kada se litij dobija iz minerala jadarit, mora razoriti cijela stijena. Prvo se radi drobljenje i mljevenje, a onda se ista kemijski tretira koncentriranim kiselinama. Na dnevnoj bazi će se koristiti u zapadnoj Srbiji cca 1.000 tona sumporne i 15 tona klorovodonične kiseline. Postoje procjene da bi se ogromna količina vode iz rijeke Drine trebala koristiti za razblaživanje sumporne kiseline. To je regija u kojoj se stanovništvo uglavnom bavi poljoprivredom te bi se desila katastrofa kada bi zagađena voda ušla u agrarno tlo Mačve i Semberije sa obje strane Drine.

Današnja tehnologija treba 500.000 litara vode za ekstrakciju jedne tone litija. Upravo toksični koktel kemikalija koje nastaju završavaju u vodenim tokovima. Godine 2016. se desila ekološka katastrofa na rijekama na Tibetu. Rudarenje litija je uvjetovalo smrt velike količine ribe i brojnih goveda lokalnog stočarskog stanovništva. I u SAD-u postoji veliki ekološki problem. Prema izvještajima, promjer zagađenja oko rudnika u Nevadi je 200 kilometara. Ono što je „sreća u nesreći“ je činjenica da se većina rudnika nalazi u slabo naseljenim pustinjama, a problem postaje mnogo veći kada se proces odvija u blizini agrarnih naseljenih prostora i urbanih centara.

Bez garancije za ekonomskim benefitom

Ako se pogleda kvantitet prirodnih bogatstava, on je najveći u nekim državama Afrike. Ono što je realnost je činjenica da prirodna osnova nije garant ekonomskog razvoja. Tako je DR Kongo, država koja obiluje rudnim bogatstvima, daleko od ekonomskog blagostanja. Od eksploatacije tamošnjih ruda najveću korist imaju kompanije koje su daleko od centralnog dijela Afrike, a Kongu ostaje samo prljavo tlo, zagađena atmosfera i voda puna polutanata. I to je klasična odlika neokolonijalizma.

Osim ekologije i straha od narušavanja životne sredine, slučaj eksploatacije litija ne garantira ni neki veliki ekonomski benefit. Vjerojatno će nam naredni period pokazati da li se nedavno potpisani dokument trebao zvati „memorandum o eksploataciji rudnog blaga Srbije zbog razvoja industrije Njemačke“.

Zanimljiva je upotreba litija kao lijeka u psihijatrijskom liječenju. Koristi se u liječenju bipolarnog poremećaja – od manije do depresije. Trenutno „manija litijske groznice“ dominira, ali je pitanje da li će ekološke posljedice uvjetovati dominaciju „depresije“. Ukoliko ovdašnje stanovništvo ne želi pojavu takvog bipolarnog osjećaja prije bilo kakve aktivnosti koja donosi trenutnu zaradu treba dobro sagledati posljedice. Čista voda, zrak i zdrava hrana nemaju cijenu.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Vedran Zubić/Foto: Ilustracija/Shutterstock/Jason Benz Bennee)