Oni koji stvarno vole BiH i žele joj dobro mogu to jednostavno dokazati. Neka se ugledaju na Benjamina, Andreja, Vuka, Haruna, Adnana i Naidu, čiji je život čista matematika – uvijek žele biti prvi.

Kada su prije nekoliko večeri na sarajevski aerodrom s plemenitim metalima oko vrata sletjeli Benjamin Mujkić, Andrej Krčmar, Vuk Janković, Harun Alibegović, Adnan Osmić i Naida Gavranović, u pratnji mentora Adise Bolić i Bojana Pažina, bosanskohercegovačka javnost nije imala ni vremena, ni empatije za mlade matematičke genijalce. Pažnju su te noći, ali i narednih dana, pokupili (a ko bi drugi) političari i politikanti, svađajući se ko je i zašto kriv zbog čega u Brisel nije poslan nacrt Reformske agende i ko je kriv što Bosna i Hercegovina vjerovatno neće dobiti 70 miliona eura bespovratnih sredstava iz Plana rasta.

Osam godina se Novotravničanin Benjamin Mujkić takmiči na skupovima najboljih matematičara, a posljednje četiri jedan je od najuspješnijih učesnika Internacionalne matematičke olimpijade. Nakon dvije bronzane i jedne srebrne, učenik trećeg razreda sarajevske Druge gimnazije je prije nekoliko dana stigao i do zlatne medalje na najprestižnijem takmičenju na svijetu, prvi put održanog 1960. godine.

Zahvalan je što mu profesori „malo progledaju kroz prste“ dok se priprema za takmičenja (iako propušteno nadoknadi) te što mu lokalne / entitetske vlasti plate put do gradova i(li) država gdje se održavaju takmičenja. I da, presretan je što može svojim znanjem, trudom i pameću prezentirati svoju zemlju gdje god se pojavi.

Kad u kafani praviš ‘historijski’ Mehanizam koordinacije

Te 2016. godine, kada se Benjamin Mujkić počeo „ozbiljnije“ baviti matematikom i skupljati najsjajnija odličja, neki su drugi „matematičari“ (možda su bolji termini – oni koji sabiraju i množe svoju moć, imetak i nedodirljivost) u kafani u Lukavici potpisali Mehanizam koordinacije, koji bi se trebao baviti pristupanjem Bosne i Hercegovini Evropskoj uniji i u čijem radu učestvuju Vijeće ministara, entiteti, kantoni i  Brčko distrikt. Bilo je dirljivo i nezaboravno gledati široke osmijehe sreće i zadovoljstva ispred mehane „Barka“ vodećih državnih i entitetskih lidera, plus tadašnjeg evropskog specijalnog predstavnika Lars-Gunnara Wigemarka, nakon što su se dogovorili da „ozakone“ sporazum kojim ovlašćuju (najmanje) 14 rukovodilaca iz 14 različitih sistema vlasti – jedna državna, dvije entitetske, deset kantonalnih, jedna „distriktna“ – ukupno 1.400 predstavnika „državne“ vlasti.

Zna se ko je i zašto prije osam godina, zarad vlastitih interesa i neskromnih afiniteta, „razvlastio“ državu Bosnu i Hercegovinu, „razvodnio“ njen kapacitet u odnosu na evropske institucije, srozao joj utjecaj i „zaboravio“ kako će kad-tad doći na naplatu ta nelogična, nepametna i nerazumna odluka. Nije taj politički i svaki drugi autogol došao slučajno, s uglavnom skrivenim namjerama, s „pojašnjenjem“ kako to od bh. vlasti traže najvažniji faktori međunarodne zajednice, da se naprijed može samo tako i nikako drugačije. Niko nije htio ili smio konsultirati administraciju Evropske unije, koja bi im i te 2016. i ove 2024. godine poručila da postoji samo jedna adresu za razgovore – isključivo državna vlast.

Bilo je 5. decembra prošle godine, blago rečeno, otužno gledati kako se čak 70 bh. zvaničnika (?!) sjatilo u Briselu, na Drugom političkom forumu Evropske unije i Bosne i Hercegovine – našli se u toj svojevrsnoj ekskurziji lideri vladajućih političkih stranaka, entitetski i kantonalni premijeri, pojedini gradonačelnici, čelni ljudi oba doma državne Parlamentarne skupštine, brojni predstavnici Vijeća ministara… Svašta su se nagledali u čelništvu, vodećim institucijama i administraciji evropskih tijela do tada, ali i za njih je bilo neponovljivo iskustvo kada su odjednom u salu za sastanke „nahrupili“ deseci likova, od kojih većina ne zna gdje su i zašto došli, sa slušalicama na ušima, jer samo deseti dio njih zna neki od svjetskih jezika. Bila je to, ipak, benigna posjeta, ništa se tada nije odlučivalo i rješavalo.

Neznanje, inat, zluradost, pohlepa, bezobrazluk…

Sada je došlo vrijeme kada se teške greške i prevare ne mogu „preskočiti“ i kada neznanje, inat, zluradost, pohlepa, bezobrazluk… stižu na naplatu. I to ne onima uz koje se bez imalo snebivanja i zazora mogu nalijepiti ovi „epiteti“, nego će stići na račune i adrese običnih ljudi i, mora se to priznati, malo onih koji o našim sudbinama žele odgovorno i pošteno odlučivati, koji se za svoje nemale benefite moraju zahvaliti biračima i na neki način im to adekvatno vratiti. Za većinu onih koji se kunu da su jedini koji nas mogu odvesti u bolju budućnost put u euro-atlantske integracije je još jedna u nizu laži i prevara, obmana koje traju desetljećima i sve su drskije i bezobzirnije.

Kako drugačije objasniti „odluke“ i „primjedbe“ četverice kantonalnih premijera na nacrt Reformske agende osim da se radi o direktnom i otvorenom diktatu „centrale“. Iste one „centrale“ koja nikako da „proguta“ i shvati da se neće vratiti na vlast uništavanjem svega onoga što nisu oni i što je drugačije, kao i da sitnošićardžijski interesi protiv svojih ljudi i vlastite zemlje mogu donijeti slične ili iste rezultate koje je iznjedrio Mehanizam koordinacije. Ili da se država i njena perspektiva ne mogu praviti ako se ponašaš slično ili isto kao oni što ti vlastitu zemlje žele rasparčati, uništiti, pripojiti nekom drugom i ne baš (što se vlasti tiče) prijateljskoj državi.

Neće Bosna i Hercegovina „propasti“ ako ne dobije bespovratnih 70 miliona eura, neće joj „presuditi“ ni ako nijedan eurocent ne dobije iz preostalih 930 miliona eura grantova i kredita Plana rasta Evropske unije. Možda će ostati bez ovog novca čak i ako kojim slučajem pošalje konačnu verziju Reformske agende. Niko danas neće dati novac „onako“, prošla su vremena velikih donacija i „crnih rupa“ u kojima su nestajale milijarde i „tajanstveno“ se pojavljivale tamo gdje se i očekivalo – na računima i na imanjima onih koji su s njima upravljali i manipulirali, „u ime naroda i države“.

Bez uspješnog evropskog puta neprijatelji su jači

Bosna i Hercegovina nezaustavljivo gubi ljude, svoj najveći i najvažniji oslonac i resurs, ono što ovu zemlju stotinama godina čini jedinstvenim i neprikosnovenim prostorom i toponimom. Obrnuto proporcionalno, broj neprijatelja se ne smanjuje, njihove su namjere sve očitije i otvorenije, nekad perfidne i slatkorječive, u posljednje vrijeme institucionalno i deklarativno provedene i ozakonjene. Evropska agenda vjerovatno je jedini put i iskorak koji može zaustaviti da ove prve (ljude) odvrate da odlaze i spriječiti ove druge (neprijatelje) da ostvare zlehude ciljeve.

Oni koji stvarno vole Bosnu i Hercegovinu i žele joj dobro mogu to jednostavno dokazati. Neka se ugledaju na Benjamina Mujkića, Andreja Krčmara iz Banje Luke, Vuka Jankovića iz Trebinja, Haruna Alibegovića, Adnana Osmića i Naidu Gavranovića iz Sarajeva, čiji je život čista matematika – žele biti prvi, najmanje drugi ili treći.

Oni su nedavno, na Internacionalnoj matematičkoj olimpijadi u Velikoj Britaniji, Bosnu i Hercegovinu pozicionirali na 13. mjesto u konkurenciji 108 zemalja svijeta, što je najbolji ekipni plasman do sada. I tu ne misle stati, jer njihovi brojevi nemaju veze s novcem, glasovima, biračima; njima je radost takmičiti se, uživati i kao rezultat toga – pobijediti.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor. Fuad Kovačević/Foto Ilustracija/ Getty Images)