Foto: Ilda Porča, djevojka koja je pobijedila rak: Sanjam da postanem arhitektica, smijem se svaki dan jer život je lijep

Kada je jedne ljetne večeri u julu prošle godine sa prijateljima krenula u grad 17-godišnja Ilda Porča iz Zenice primijetila je izraslinu na vratu.

Pozvala je roditelje i već u roku od pola sata cijela porodica bila je u ordinaciji kod ljekara.

Četiri ciklusa kemoterapija

Uslijedio je pregled nakon kojeg je doktor posumnjao u nešto te preporučio da Ilda u roku od 24 sata uradi CT nalaz koji je pokazao patološke promjene.

Odmah je urađen PHD (patohistološki) nalaz, a nakon deset dana stigao je rezultat i dijagnoza – Hodgkinov limfom, (HL) vrsta brzorastućeg (agresivnog) raka krvi koji pogađa i odrasle i djecu.

– Šok, strah, zebnja…, toliko osjećaja u samo jednom trenutku prošlo je mojom glavom. Pomislila sam – šta sad, zašto moje dijete, kako će sve ovo završiti…, prisjeća se Dženeta Porča, Ildina mama, trenutka kad je ljekar saopćio nimamo lijepu vijest.

U roku od 24 sata, nakon što je stigao nalaz, svi potrebni papiri bili pripremljeni i Ilda je upućena u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) gdje joj je odmah uključena prva od ukupno četiri kemoterapije koje je ova hrabra djevojka, od jula do novembra prošle godine, primila.

– Bila sam van sebe, ali su me ljekari u KCUS-u umirili, kazali su da je Ilda na vrijeme došla, da se radi o prvom stadiju bolesti i da su prognoze dobre – govori Dženeta.

Ilda je prvi ciklus kemoterapije dobro podnijela, a kako joj se približavao rođendan, majka je zamolila ljekare da je puste kući kako bi ga proslavila u krugu porodice. No desilo se nešto što je pokvarilo sve.

– I ja sam tu malo bila kriva, neozbiljno sam sve shvatila. Kako Ilda od djetinjstva ima hronični gastritis, kemoterapija joj je vjerovatno teško pala. Nije jela, unosila je tečnost, ali ju je i gubila. Sve to rezultiralo je da je drugi dan kod kuće ujutro oko šest sati pala u nesvijest. Vozilom Hitne pomoći prevezena je u Kantonalnu bolnicu Zenica i smještena na Intenzivni odjel Pedijatrije, gdje smo zajedno ostale 15 dana. Kad krene po zlu, u bolnici je dobila i bolničku bakteriju, jer joj je imunološki sistem bio na nuli. Ljekari iz KCUS-a bili su u stalnom kontaktu sa kolegama u Zenici, pa je Ilda na preporuku doktorice iz Sarajeva dobila četiri injekcije leukocita, što je popravilo nalaze. Petnaesti dan izašle smo iz bolnice, jer se Ilda oporavila, leukociti su se popravili, a ni bakterije više nije bilo – priča Dženeta.

U naredna dva i po mjeseca Ilda je završila četiri ciklusa kemoterapije, a od januara 2024. je u remisiji u narednih pet godina. Svaki mjesec ide na kontrolne preglede u KCUS.

Iako je riječ o teškoj bolesti, kroz sve cikluse prošla je hrabro. Ono što joj je najteže palo je gubitak kose. Već nakon prve kemoterapije pramenovi su počeli opadati, pa je u dogovoru s mamom u bolnicu, uz dopuštenje ljekara, stigao frizer koji je ošišao i Ildu i njemu mamu.

– Rekla sam mami da ne mogu gledati kako mi pramen po pramen opada i da se želim ošišati. Frizerka je došla i ošišala me do kože, mami je malo ostavila kose. Vremenom sam se navikla da budem bez kose, predobro mi je stajalo, i počelo mi se sviđati to što je nemam. U međuvremenu kosa je porasla, trebat će još mjeseci da bude duga, ali više se ne opterećujem – govori Ilda.

Podrška momka i prijatelja

Nakon mjeseci borbe, danas vedra, nasmijana, puna života kaže “kako se ponekad sjeti teških perioda u bolnici i kod kuće, ali i ljubavi i pažnje koju je dobijala od svih, prvenstveno svoje porodice, mame, dviju sestara, koje su uz nju bile svaki trenutak, ali i momka Eddija Nuhanovića te prijatelja.

– Normalno je da porodica bude uz vas uvijek, a naročito u teškim trenucima. Ali ja sam uz svoje prijatelje zaboravljala sve najteže stvari – govori kroz suze Ilda te dodaje:

– Da nije bilo njih ja ne bi bila tako hrabra. Kad sam bila kod kuće uvijek su bili uz mene, a kad bih otišla u bolnicu svaki dan su dolazili. Naravno, momak Eddi je bio najveća podrška. Kad su saznali da sam se ošišala, a tad sam bila u bolnici, nazvali su me i rekli da izađem ispred zgrade i sjednem na klupu. Tako sam i uradila, a onda su oni ubrzo došli. Zamislite prizor kad vam ususret ide pet prijatelja, među kojima je i vaš momak, i svi su ošišani do kože. Oni su, nakon telefonskog razgovora sa mnom, otišli u frizerski salon i ošišali se. Ne znam kako da ispričam kako sam se u tom trenutku osjećala, plakala sam i smijala se u isti trenutak – prisjeća se ova hrabra djevojka.

Ilda je završila treći razred srednje škole, ostala joj je još jedna godina, ali već razmišlja da upiše Građevinski fakultet. San joj je kaže, da postane arhitektica.

Tokom raspusta radi u jednoj firmi u Kaknju za računarom. Kaže da pomogne roditeljima, ali i skupi nešto novca za ekskurziju. 

– Imam snove kao i svi vršnjaci i željela bih da mi se ostvare. Ali, nakon bolesti ne opterećujem se previše, život sada više cijenim. Bolest mi je bila suđena i ona mi je otvorila neka nova vrata u životu, upoznala sam nove ljude, prijatelje za čitav život. Izlazim, družim se sa vršnjacima, smijem se svaki dan, svaki trenutak, jer život je lijep – reče nam na kraju razgovora Ilda Porča.

(TIP/Izvor: faktor.ba)