Francuzi su ponovo rekli da ne žele krajnju desnicu na vlasti, navodi u svojoj analizi analitičar BBC-ja Hugh Schofield.

Dali su im veliku pobjedu na evropskim izborima; dali su im veliku pobjedu u prvom krugu ovih parlamentarnih izbora. Ali kada je došlo do izbora koji su se zaista računali, baš kao i na predsjedničkim izborima, oni su se povukli sa ivice.

Ovo iznenađenje koje je bacilo Nacionalni skup (RN) na treće mjesto – sa možda 150 mjesta u poređenju sa predviđanjima od skoro 300 prije sedmicu dana – u potpunosti je rezultat toga što su se glasači pojavili u velikom broju kako bi ih zaustavili.

RN će tvrditi – sa malo pravde – da je to bilo moguće samo zato što su se druge stranke okupile da igraju sistem.

Oni navode da su različite stranke ljevice odjednom zaboravile svoje razlike kako bi formirale novu  koaliciju protiv RN-a, a zatim da su i pristalice Macrona i ljevica zaboravili svoje razlike.

Oni primjećuju da ništa ne ujedinjuje ove političare (od Edouarda Philippea sa desnog centra do Philippea Poutoua iz trockističke ljevice) osim njihove opozicije RN-u. I da ovaj nedostatak dogovora sluti loše za budućnost.

Ipak, činjenica ostaje. Većina ljudi ne želi krajnju desnicu – bilo zato što se protive njenim idejama, bilo zato što se plaše nemira koji bi neminovno pratili njen dolazak na vlast.

Dakle, ako Jordan Bardella neće biti sljedeći premijer zemlje, ko će biti?

To je velika nepoznanica. I suprotno onome nakon prethodnih francuskih parlamentarnih izbora, možda će proći sedmice prije nego što dobijemo odgovor. Jer nešto se dogodilo ovih proteklih napetih sedmica da promijeni samu prirodu francuskog političkog sistema.

Kako je rekao Alain Duhamel – veteran svih izbora od Charlesa de Gaullea – “Danas više nema nijedne dominantne stranke. Otkako je Macron došao na vlast prije sedam godina, nalazimo se u periodu dekonstrukcije naših političkih snaga. Možda sada počinjemo period rekonstrukcije.”

Ono što on misli je da sada postoji mnoštvo političkih snaga: tri glavna bloka (lijevica, krajnja desnica i centar); plus desni centar desno. A unutar njih postoje konkurentske tendencije i stranke.

S obzirom da nijedna stranka nije u stanju da ostvari apsolutnu većinu u Skupštini, dug period cjenkanja je sada neizbježan u cilju formiranja nove koalicije od desnog centra do ljevice.

Daleko je od očiglednog kako će se ona formirati – s obzirom na obostrano gađenje koje su različite potencijalne komponente do sada izražavale.

Ali možemo se kladiti da će predsjednik Macron sada pozvati na period mirovanja – pomirenja – nakon tenzija iz posljednjih sedmica. Pogodno je da će ovaj period trajati tokom Olimpijskih igara i ljetnih praznika, omogućavajući Francuzima da se oporave.

U međuvremenu, on će odrediti nekoga da vodi razgovore i dođe do različitih strana. Hoće li to biti neko s ljevice? Hoće li to biti neko iz centra? Hoće li to biti politički autsajder? Ne znamo.

Ono što se čini sigurnim je da će Francuska ući u parlamentarniji sistem. Vlast će se odlijevati od predsjednika Macrona ka onome tko bude na čelu nove vlade. Čak i ako uspije postaviti centristu na premijersko mjesto (daleko od toga da je lako, s obzirom na snagu ljevice), ta osoba će vršiti vlast po svom pravu, i na osnovu podrške parlamenta.

Macron – bez izgleda da će se ponovo kandidovati 2027. – bit će smanjena figura.

Dakle, da li je predsednik izgubio opkladu? Da li mu je žao što je požurio sa raspisivanjem izbora? Da li je spreman da napravi korak unazad?

Možemo biti sigurni da to nije način na koji Macron to vidi. Reći će da je raspisao glasanje jer je situacija bila neodrživa; da je razjasnio politiku, ponudio RN pravedniji dio skupštinskih mjesta, s obzirom na njihovu široku podršku; i da je njegova kocka da Francuzi nikada neće staviti krajnju desnicu na vlast bila tačna.

A u međuvremenu, nije baš otišao. Macronova moć možda je u nestajanju. Ali on je još uvijek  tamo u Jelisejskoj palači, savjetuje se sa svojim timom, podstiče političare, još uvijek gospodari političkim satom.

(TIP/Izvor: Fena/Foto: Fena/EPA)