Institucionalizovana etnička podjela nije samo napad na multietničnost, nego grubo forsiranje etničnost, kazuje Dijana Mujkanović, doktorandica na Univerzitetu u Pittsburghu.

„Bosni i Hercegovini ne prijeti homogenizacija, ali joj prijeti polarizacija i segregacija jer joj uništava društveno tkivo. Bosna i Hercegovina je etnički heterogena i kao takva nije toliko različita od drugih zemalja, s tim da ne postoje etnički homogene zemlje. Historičari koji se bave migracijom već su nam davno rekli da etnički homogene zemlje nisu nikad ni postojale“, govori Dijana Mujkanović, doktorantica na Školi javnih i međunarodnih poslova Univerziteta u Pittsburghu.

Objašnjava kako je heterogenost prirodno društveno stanje koje karakterizira sve države jer su granice, kao i svi društveni identiteti, zamišljeni – kako bi to rekao Benedict Anderson.

„To ne znači da su lažni ili da nam nisu važni, ali društveni identiteti se redovno mijenjaju – neki nastaju, a drugi nestaju. I sve je to sasvim normalno u procesu društvenih promjena. Jedino što je stalno jest da je društvo uvijek heterogeno i zbog toga je apsolutno neophodno da naučimo kako bolje živjeti zajedno. Konflikt je, također, normalno stanje društva i nije uvijek loše za društvo, ali moramo naći načine suočavanja s našim razlikama bez nasilja“, kaže sagovornica.

U disertaciji se bavi temom međusobnih veza između osoba koje su različitih etničkih identiteta u Bosni i Hercegovini i Izraelu. Riječ je o komparativnom istraživanju koje upotrebljava takozvanu analizu ličnih mreža kako bi se bolje razumjela priroda takvih veza u prostorima gdje je polarizacija, a također i segregacija, između etničkih grupa izražena.

„Moram istaći da Bosna i Hercegovina u ovome što ću reći nije nimalo unikatna. Posebno karakteristično za međugrupne kontakte u etnički polarizovanim okruženjima jeste da su rijetki i pretežno površni, a obje karakteristike su izuzetno važne. Prva, zato što podrazumijeva da je naše znanje o drugima ograničeno na krute i često nepouzdane kognitivne šeme koje nam oblikuje naše okružje; druga, zato što i kad imamo interakcije s ljudima druge etničke pripadnosti, imamo ih samo u onoj mjeri koliko nam je potrebno da bismo potvrdili svoje predrasude“.

Značaj međuvjerskih i etnički egzogenih parova

Prepoznajući da segregacija u takvim okružjima obuhvata svaku sferu života, odnosno mjesto gdje se rađamo i odrastamo, gdje živimo, gdje provodimo vrijeme, gdje idemo u školu ili na fakultet, gdje radimo, napominje kako se može reći da ona određuje i ko su nam bliski ljudi.

„To ne znači da ne postoje iznimci, to jest male zajednice gdje su međuetničke interakcije stalne i dubinske, ali ti su slučajevi izuzetak od pravila. Posebno važno u tome jeste da trenutna situacija nije organska ili se barem ne može reći da je ona samo rezultat društvenih normi koje usmjeravaju individualno ponašanje. Radije, ona je direktan proizvod institucionalizovane podjele koja uključuje često navedenu podjelu po entitetima, ali i mnogo više od toga – institucionalizaciju na svim razinama društvenog života koja joj osigurava opstanak“, govori Mujkanović.

Nastavlja da se u tom kontekstu pojavljuje još perfidniji problem – da te iste institucije zagorčavaju živote svih onih koji odskaču od norme, kao naprimjer bračne parove iz različitih etničkih pozadina, a tek posebno njihovu djecu.

„Institucionalizovana etnička podjela nije samo napad na multietničnost, nego grubo forsiranje etničnosti. Značaj međuvjerskih i etnički egzogenih parova jednak je značaju svih nas. Problem u Bosni i Hercegovini jeste da smo osmislili sistem koji forsiranjem etniciteta ima za cilj da takve parove izbriše, dakle stavlja ih u rang građana drugog reda“, kaže sagovornica.

Prema njenim riječima, samo postojanje takvih parova suprotstavlja se narativu koji insistira da je etnicitet jedini društveni, pa i individualni identitet koji je važan.

„Konsekvence o kojima govorim ne postoje samo na teoretskoj razini, nego se manifestiraju veoma praktično. Zamislite, recimo, šta to danas u Bosni i Hercegovini znači kad jedan takav par mora odlučiti gdje će poslati svoje dijete u školu. I sama odluka oko imena koje će to dijete nositi značajna je i ima opipljive posljedice“.

Mostovi koji su neophodni za opstanak društva

Mišljenja je da su višestruki identiteti uvijek prednost.

„Svi mi, zapravo, imamo niz društvenih identiteta koji nam omogućavaju da se povežemo s više ljudi nego što nam nude samo etnički ili nacionalni identiteti. Isto je kad osobe nose više nego jedan etnički ili nacionalni identitet. Ti identiteti postaju mostovi koji su apsolutno neophodni za opstanak društva“, govori Mujkanović. „Ako je to pitanje kako se danas u našem području gleda na višestruke identitete, onda bih rekla da su oni danas, možda više nego što su bili u bližoj prošlosti, kategorisani kao sumnjivi jer ne dozvoljavaju jasno svrstavanje koje rigidna etnička polarizacija zahtijeva“.

Nadalje smatra da je proces pomirenja i tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini jednostavno zakržljao.

„Napravljeno je u prošlosti niz pozitivnih koraka, ali se već dugo stvari ne kreću u pravom smjeru. Međutim, važno je istaći da se mnogo nevladinih organizacija kontinuirano i neumorno bori za bolju sadašnjost i budućnost svih. Oni su preostali nositelji tog bremena u vremenu kad u zemlji ne postoji politička volja za promjenom. Bilo kakvo pomirenje ili tranzicijska pravda zahtijevaju da se lideri sa svih strana uključe i da imaju kao zajednički cilj bolju budućnost Bosne i Hercegovine i svih njenih građana. No, etnička politika živi na podjelama i političari to spretno koriste da bi opstali“, kaže sagovornica.

Stari problem i poznata politička taktika

Stava je da je etnonacionalistička politika glavna prepreka napretku u Bosni i Hercegovini, pa i u zemljama oko nje gdje je aktuelna.

„Takva politika jednostavno ne dozvoljava da se pozornost osvrne na probleme sa kojim se društvo generalno suočava, kao naprimjer ekonomski zastoj. Ona dodatno kreira probleme gdje ih čak i nema te na taj način osigurava pozicije njenih korisnika, to jeste političara. No, ovo je stari problem i poznata politička taktika zvana – zavadi, pa vladaj“.

Na kraju razgovora osvrnula se i na dugoročnu održivost Dejtonskog mirovnog sporazuma.

„Dejtonski mirovni sporazum imao je važnu ulogu kada je bio sklopljen jer je doveo do kraja brutalnog nasilja, što je u to vrijeme bio prioritet. Međutim, već duže se pokazuje da je problematičan za funkcionisanje jedne jedinstvene države. Ipak, moramo shvatiti da problem sporazuma nije nužno u njegovom sadržaju, nego u iščitavanju sporazuma sa ciljem da se održi maksimalna razdvojenost i potencijalno dovede do raspada države“, zaključuje Mujkanović.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Jasmin Alibegović/Foto: Getty Images – Ilustracija)