I ove godine će Tuzla s ponosom tradiciju nepokorenosti i zajedništva – s posebnim odnosom prema 15. maju 1992. i 25. maju 1995. godine i žrtvama zločinačkog masakra na Kapiji – nastaviti potvrđivati kao svoju slobodarsku čistoću, čvrstinu, istrajnost i nepokolebljivost u otporu mraku, zlu, fašizmu… Ne prestajući ponavljati istinu i sjećati se svih žrtava zločina iz ratnih godina…

I ove godine upućeni nisu iznenađeni odsustvom ikog iz vlasti i političkih stranaka na bar protokolarnom sjećanju, koje su na tuzlanskom spomen-kompleksu NOB-u i odbrambeno-oslobodilačkom ratu Slana banja upriličili gradski i kantonalni SABNOR uz 44. godišnjicu Titove smrti. Zato je iznenađenih bilo pet dana kasnije: dosad najmasovnije prisustvo na tom mjestu, uz 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i Dan Evrope, kada su zvaničnici grada i Kantona odali počast žrtvama oba rata, uključujući i cvijeće na dijelu kompleksa s Titovom i bistama 18 narodnih heroja iz NOB-a.

Ovo je bio uvod u ono što je skoro tri decenije tuzlanski maj, mjesec u kome se od 1992. do kraja rata nanizalo dramatičnih, opasnih i neizvjesnih događaja, koji su urodili Tuzli svojstvenim naglašavanjem slobodarskog, antifašističkog i duha zajedništva i žilavog otpora svim, osobito otrovu nacionalnih podjela. Tuzlu je baš to – jedinstvo vlasti, na čijem čelu je bio Selim Bešlagić, te građana i policije (čije vodstvo su bili Meša Bajrić, Budo Nikolić, Muhamed Brkić, Ilija Jurišić, Nikola Slavuljica…) – spasilo 15. maja 1992, kada je, sukobom branilaca grada s vojnom kolonom na Brčanskoj Malti, osujećen pakleni plan da bude zločinački poharana kao Bijeljina, Janja, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica i Brčko.

Ovaj maj su obilježile višednevne aktivnosti. Predstavljen je Zbornik radova sa prošlogodišnjeg skupa o osnivanju tri tuzlanske brigade Armije RBiH, uz odluku da se godišnjice tih događaja obilježavaju svakog 16. maja, na dan formiranja Prve tuzlanske, inače prve brigade u Armiji RBiH. Zbornik i svečanu akademiju u Narodnom pozorištu iste večeri su pripremile tri gradske boračke organizacije – demobilisanih boraca, dobitnika najviših ratnih priznanja i ratnih invalida. Sutradan je bio skup na Brčanskoj Malti, kod spomen-obilježja tuzlanskim braniocima. Završnica ovogodišnjeg tuzlanskog časnog sjećanja zbila se na spomen-kompleksu Slana banja 17. maja, otkrivanjem obilježja svim tuzlanskim jedinicama Armije RBiH i 115. HVO brigade Zrinski.

Uz birane riječi aktera tih događaja i zvaničnika svih nivoa vlasti, i ovog puta je potvrđena otužna potreba da se iznova brani i podeblja ugrožena istina o dešavanjima tog davnog 15. maja. Preciznije: da se na uporne laži suprotne strane o “zločinu nad vojnom kolonom” odgovori svjedočenjem još živih i ljudi dobrog pamćenja, čvrstim argumentima i brojnim dokumentima. Da se, uz ostalo, nipošto ne pređe preko onoga što je Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS-a – tokom neometanog dolaska članova porodica stradalih vojnika i predstavnika vlasti na odavanje počasti u Tuzlu i ovog 15. maja – upakovao u staru laž o tome da je “sve bilo unaprijed pripremljeno” i “da su bile postavljene kamere na zgradi preko puta, koje su sve snimile”. Dubina i razmjere i ove laži ne idu zajedno sa zdravom pameti, jer bi i ministar i njemu slični morali znati da je, godinu i nešto prije 15. maja, u “zgradi preko puta”, na vrhu 20-spratnog nebodera, postojala televizija FS-3, koja je, čim je počeo sukob na Malti, naprasno prekinula program, na balkon fiksirala kameru i uživo prenosila ono što je, nažalost, bilo bespotrebna pogibelj, a nikako planirano.

Zar bi, da je planirano, tog popodneva nedaleko od Malte radile dvije osnovne škole, prodavnice, ugostiteljski objekti, gradski saobraćaj? Ako je sve pripremljeno, kako je, dva sata ranije, prvi dio kolone iz Tuzle prema Bijeljini izašao bez ikakvih problema? Zato što iz nje niko od uglavnom pijanih vojnih rezervista nije zapucao, a kad se to desilo tokom izlaska druge kolone, iz koje se razuzdano pucalo po zgradama, po prolaznicima i rezervnim policajcima koji su obezbjeđivali raskrsnicu na Brčanskoj Malti, neizbježno je bilo “Na vatru odgovoriti vatrom!”. Da je sve bilo pripremljeno, zar bi svi ranjeni vojnici odmah bili zbrinuti u bolnici na Gradini, gdje su oporavljeni i bez problema kasnije otišli iz Tuzle?

Sve dok se na suprotnoj strani ne uvaže ove i mnoge druge istine, dokumentovane i nepobitne – posebno to da su na vojnim kamionima sa sanducima municije i minsko-eksplozivnih sredstava bili vojnici, što je mimo svih vojnih, a i pravila zdravog razuma – tuzlanski 15. maj će biti opterećen s dvije istine. Ona je, ipak, samo jedna, nepobitna, kao i ono što nikad pravosudno nije utvrđeno i procesuirano – da je naredbu za to da municija, oružje i vojnici budu na istim vozilima izdao komandant tuzlanske kasarne, potpukovnik Mile Dubajić, koji je “hrabro” izbjegao odgovornost i koji – što će se kad-tad morati potvrditi – jedini na duši nosi 47 vojnika, stradalih na Brčanskoj Malti.

Sve do kraja maja, zbog svega toga, i ove godine će Tuzla s ponosom tradiciju nepokorenosti i zajedništva – s posebnim odnosom prema 15. maju 1992. i 25. maju 1995. godine i žrtvama zločinačkog masakra na Kapiji – nastaviti potvrđivati kao svoju slobodarsku čistoću, čvrstinu, istrajnost i nepokolebljivost u otporu mraku, zlu, fašizmu… Ne prestajući ponavljati istinu i sjećati se svih žrtava zločina iz ratnih godina.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić/Foto: Arhiva)