Ivan Ivanji je svjedočio oduševljenju s kojim je Tito dočekivan širom svijeta. Gdje god da bi se pojavio, maršal Jugoslavije je dočekivan kao velika, historijska ličnost.

Ivan Ivanji je bio pisac, novinar, prevodilac i društveni radnik, bio je preživjela žrtva holokausta, bio je Titov lični prevodilac. Ali, ništa od pobrojanog nije dovoljno ekspresivno da opiše život Ivana Ivanjija, jer je bio veći od jednog prosječnog građanskog života.

Paradoksalno, a kako drugačije, njemački jezik bio je Ivanu Ivanjiju utočište i pribježište. Noble govor svojih roditelja, koji je usavršavala dobro plaćena guvernanta, savladao je do nivoa kakav je malo ko bio u stanju doseći, što će mu, mnogo godina kasnije, biti ulaznica u jedan bolji i sadržajniji svijet.

Ivan Ivanji imao je sretno djetinjstvo sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, kada počinje nezamisliva golgota njegove porodice. Roditelji su mu bili dio narastajuće jugoslovenske građanske klase, a otac, ljekar, bio je uglednik svog vremena. Njegov njemački jezik bio je oskudan, prisjećao se Ivanji nebrojeno puta, a pisma koja je pisao svojim poslovnim konfidentima sastavljana su na „lekarskom nemačkom“, šturom, ali izuzetno preciznom i nedvosmislenom.

Za svoje roditelje Ivan Ivanji je govorio, ne bez ironije već sa dubokim razumijevanjem historije i njenih procesa, da nikada nisu ubijeni. Oni su odvedeni i nestali u pogromu holokausta, ali njihova tijela, njihovi ostaci nikada nisu nađeni. Sam je bio zatočenik najstrašnijih koncentracijskih logora, a o logorskim iskustvima pisao je i svjedočio cijeloga života, opet ističući svojevrsni paradoks, jer je, za razliku od većine drugih, kao dijete prvo bio deterniran u Auschwitz, a od tamo, pod nejasnim okolnostima, prebačen u Buchenwald.

Broj koji je pamtio

Kada se prisjećao vremena provedenog u koncentracijskim logorima, o uspomenama je pričao bez patetike ili potrebe da istakne svoju žrtvu. Isticao je paradokse svoje sudbine i sreću, kako je sam govorio, koja ga je pratila u to vrijeme. U Auschwitzu je boravio sasvim kratko i nije stigao na red da mu se istetovira zloglasni logoraški broj, koji je, recimo, Branko Lustig nosio na podlaktici.

U Buchenwaldu se logoraški broj nije tetovirao nego se morao memorisati i tu znamenku Ivan Ivanji nikada nije zaboravio. Jedno vrijeme nije imao ime, niti bilo koji drugi identitet, nego je bio dio bezlične prisilno zatvorene i numerisane mase osuđene na smrt. Njegov broj bio je 58.116 i ako je mnoge stvari, prirodom ljudskog starenja, i zaboravio, taj zlokobni broj ostao mu je urezan u memoriju sve do smrti.

Ivan Ivanji bio je preživjela žrtva holokausta i javno je govorio i pisao o svom logorskom iskustvu. Nekoliko je puta, o čemu je svjedočio u javnosti, dijelio uspomene sa još jednim zatočenikom Buchenwalda, Jorgeom Semprunom. Isticao je da u Semprunovoj knjizi nema nijedne „omaške“, a na pitanje na koji je način on sam bio otpremljen u logor, odgovarao je na isti način kako je opisano u romanu – u pretrpanom stočnom vagonu.

Ivan Ivanji poznat je jugoslovenskoj javnosti po još jednom kuriozitetu – bio je lični prevodilac za njemački jezik Josipu Brozu Titu. Uvijek se rado prisjećao okolnosti pod kojima je zaposlen na tako blisko mjesto maršalu Jugoslavije. Sve se odigralo brzo i poprilično jednostavno, govorio je Ivanji. Nakon nekog prevodilačkog angažmana pristupio mu je Koča Popović i jednostavno ga pitao želi li biti Titov lični prevodilac za njemački jezik, što je bila ponuda koju nije mogao odbiti.

O Titu samo biranim riječima

Kada govori o Titu, činilo se da bira riječi. Uvijek nedvosmisleno ističe da je „Titovac i jugonostalgičar“, a kada se prisjećao predsjednika Jugoslavije volio je istaći da je Tito „imao lavlje oči“ i to je sintagma za koju duboko u sebi vjeruje da najbolje opisuje njegov karakter. Volio je svjedočiti oduševljenju s kojim je Tito dočekivan širom svijeta i gdje god da bi se pojavio maršal Jugoslavije je dočekivan kao velika, historijska ličnost.

Titova harizma je bila toliko moćna da je bio u stanju „opčiniti“ svoje sagovornike i Ivanji je sve do smrti smatrao da nije bilo šarmantnijeg političara u historiji u kojoj je, kao prevodilac, i sam bio učesnik.

Ivanji je cijeloga života isticao i pominjao još jednu zanimljivu stvar vezanu za Tita. Ako je imao priliku, Josip Broz bi u neformalnim dijelovima sastanaka rado govorio na njemačkom jeziku, onom austrijskom, habsburškom varijantom, kako ga opisuje Ivanji, a kada bi druženje trebalo da se pretvori u službeni sastanak okretao bi se svom prevodiocu i govorio: „Sad ću da govorim naški – ti prevodiš, a ja kontrolišem“.

Ivanji je nebrojeno mnogo puta svjedočio da Tito srpskohrvatski jezik nikada nije nazvao službenim imenom i uvijek ga je imenovao terminom „naški“.

Prva velika ljubav

Prije nego što je postao Titov lični prevodilac, Ivanji je dugo godina radio kao prevodilac i novinar. Vrhuncem novinarske karijere smatra izvještavanje iz Mađarske tokom revolucije 1956. godine. Tamo se i nesretno zaljubio, što mu je, kako je priznao, bila cjeloživotna sklonost.

Prvu veliku ljubav doživio je odmah po oslobođenju iz Buchenwalda, a do kraja života sa posebnom emocijom je pamtio djevojku koju je sudbinski volio.

„Ona je bila Nemica, a ja Jevrej koji je preživeo koncentracijski logor. Oboje smo imali 16 godina i sanjali smo bolju budućnost“, govorio je Ivanji.

Ivan Ivanji životu je priredio posljednji paradoks njegovog ovozemaljskog postojanja – ili se možda desilo obratno. Preminuo je 9. maja u Weimaru, na Dan pobjede nad fašizmom i to u mjestu svega nekoliko kilometara udaljenom od koncentracijskog logora Buchenwald.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Jasmin Agić)