Spomenik Veljku Čubriloviću na trgu sa njegovim imenom i bista Enveru Šiljku u Parku slobode, herojima borbe za obespravljene u dva svjetska rata, i danas svjedoče o slobodarskim idejama u Gradišci.

Njih dvojica životima su platili svoju borbu i svoju ideologiju. Mladim generacijama i potomcima ostavili su snažnu poruku. Svoje težnje i odlučnost u toj borbi, kojoj su bili posvećeni svim svojim bićem, Veljko i Enver su u potresnim pismima i pjesmama, adresiranim voljenim ženama, opisali na veoma bolan i potresan način. Nisu žalili mlade živote za ideale u kojima su živjeli i vaspitavani.

Srpkinja Jovanka Čubrilović, djevojački Adamović, rođena u Mostaru, i mlada Jevrejka Frida Laufer iz Tuzle, bile su njihove životne saputnice, saborci, davale im snagu i inspiraciju.

O njima se rijetko i nedovoljno govorilo. Jovanka je bila uz Veljka do vješala u Sarajevu, gdje je on pogubljen 3. februara 1915. godine zbog učešća u Sarajevskom atentatu, a Frida uz Envera zajedno u tuzlanskom zatvoru, gdje je strijeljan 5. septembra 1941. godine.

Jovanka je u braku sa Veljkom, takođe narodnim učiteljem i borcem za slobodu iz Gradiške, koji je uhapšen u Priboju kod Lopara, gdje su zajedno radili u školi koja danas nosi Veljkovo ime, dobila kćerku Nadu. Frida je bila ljubav i inspiracija narodnom heroju Enveru Šiljku, zajedno s njim tamnovala u tuzlanskom kazamatu, a kasnije u logoru NDHa u Jasenovcu, u vrijeme Drugog svjetskog rata, rodila Enverovog sina. Slobodu nisu dočekali, ni Frida, ni njihov bezimeni sin. Sjenke Veljkove i Enverove, iskrenih boraca za slobodu, ali i Jovanke i Fride, i danas lebde Gradiškom.

Veljkova pisma

Veljko Čubrilović je uhapšen u Priboju 8. jula 1914. godine, i preko Zvornika i Tuzle odveden u Sarajevo. U sarajevskom zatvoru proveo je osam mjeseci, gdje je saslušavan, isljeđivan i na kraju osuđen na smrtnu kaznu, vješanjem.

Noć pred smrt on je svojoj Jovanki napisao pismo. Original je spaljen po naredbi suda, ali tamničar se sažalio i prepisao pismo. Kasnije je dospjelo u ruke njegovoj supruzi Jovanki, a sada ga u Beogradu čuva Veljkova unuka, a Nadina kćerka Vera Vujičić.

“Kada primiš ovo pismo, moj duh lebdjeće nad Tobom i našim čedom, milom Nadom. Tvoj Veljko ostaviće ovu dolinu suza, a ništa nema da ostavi tebi, mila moja, i našem djetetu, nego svoju neizmjernu ljubav prema nama. Dušo, posljednja moja misao biće upućena vama, mojim najmilijima. Ne tuguj mnogo, ne žalosti se. Tako je moralo biti. Preda mnom na stolu leže slike Tvoje i Nadine, ja vas ljubim, a neki unutrašnji glas mi šapće da će vas poslije moje tragedije pratiti sreća i blagoslov Božji. Budite sretni, a vrijeme će izliječiti i ovu tešku ranu. Mila moja, ja poznajem život i predviđam da ćeš ti hrabro koračati kroz njega i krčiti trnovite staze kojim ćete stupati. Ali dušo, ako bi put bio isuviše trnovit, da ne bi dostojalo Tvoje snage da ga krčiš, potraži druga koji će Te razumjeti, kao što sam Te ja razumijevao, pa s njime udruži svoj život. Od mene, neka Ti je prosto. Ti si zaslužila da budeš sretna. Kada naša Nada odraste i mogne razumjeti, ispričaj joj sve o njenom ocu. Držim da će me razumjeti i oprostiti svome ocu što je osirotila. Da, ja tražim i molim njen oproštaj, jer nisam prema njoj izvršio roditeljsku dužnost. Ti ćeš reći milom čedu: tvoj tata je tebe volio više nego svoj život, ljubio te i nosio kada si bila mala, o tebi je mislio i dan i noć. Neizmjerno vas voli i ljubi vaš tata. Neka vas Gospod blagoslovi. Molite se njemu, da mu bude milostiv.”

Pismo kćerki Nadi

U drugom pismu, pisanom 2. februara 1915. godine, upućenom kćerki Nadi, takođe u Verinom posjedu, kao i mnogi drugi dokumenti i fotografije, Veljko je napomenuo da ga mila kćerka pročita kada navrši 15 godina. U tom pismu iskazana je očinska ljubav, u najtežim danima, kada je smrt pred očima, a sloboda na vratima.

“Kada uščitaš ovo pismo, minuće lijep niz godina. Od malog pupića, rasvjetaće se lijep pupoljak. Od male moje Nadice, čiju sliku gledam, razviće se pristalo djevojče. Tvoj otac zamišlja te već kao odrasliju djevojčicu, punu skromnosti, toga najljepšeg ukrasa djevojačkog, tihu i mirnu, sabranu i pametnu. Čedo moje, Tvoj otac ti ništa nije mogao ostaviti, do poštena i neokaljana imena. Ostao je tvoj dužnik, ali ti ostavlja svoju veliku ljubav i neokaljano ime. Ti si već odrasla i možeš shvatiti ona burna vremena u kojima je tvoj otac živio, pa ako ih shvaćaš, ti ćeš svome ocu oprostiti. Majku svoju, a moga druga u životu, ljubi i poštuj, ona će tebi mnogo žrtvovati. Biće ti i otac i majka. Od tebe, milo čedo, tvoj otac očekuje čistoću srca i uzvišene misli. Budi plemenita. Voli narod iz čijeg si i ti korijena ponikla.”

Smrtna kazna izvršena je u rano jutro, oko sedam sati, 3. februara 1915. godine. Čubrilović je obješen zajedno sa Miškom Jovanovićem i Danilom Ilićem.

Na Nadinoj fotografiji, Veljko je grafitnom olovkom zabilježio čas kada je napisao ovo pismo. O njegovoj žrtvi i ljubavi prema supruzi i kćerki, u Gradišci je snimljen dokumentarnoigrani film “Učitelj u lancima”, a u ulozi Veljka Čubrilovića je gradiški glumac Zlatan Vidović.

Frida i Enver

Kada je dvadesetdvogodišnji Enver Šiljak iz Gradiške poveden na strijeljanje iz tuzlanskog zatvora 5. septembra 1941. godine, on je svojoj velikoj ljubavi, zatočenici Jevrejki Fridi Laufer, likvidiranoj godinu poslije u Jasenovcu, zapjevao “Jel’ ti žao što se rastajemo…”

Ovu pjesmu je Šiljak napisao u zatvoru, čekajući izvršenje smrtne presude tadašnje NDHa, pod optužbom za širenje komunističkih ideja kao i Frida. Ova pjesma, za koju se vjeruje da je narodna, postala je dio muzičke i poetske baštine.

Hikmet Hadžialagić, profesor u penziji iz Gradiške, blizak rođak Envera Šiljka, ispričao je za “Nezavisne novine” da je Frida odvedena u Jasenovac, gdje je zajedno sa njenim i Enverovim sinom rođenim u logoru likvidirana 1942. godine.

Enver je strijeljan 5. septembra 1941. u Tuzli. O tom događaju, književnik i bivši gradonačelnik Jasmin Imamović napsiao je knjigu “Slana zemlja” i scenario za dokumentarni film. Dok su ustaše Envera vezanog vodile na gubilište, on je Fridi, koja ga je posmatrala iz zatvorske ćelije, zapjevao “Jel’ ti žao što se rastajemo, rastajemo, a ne sastajemo. Jest mi žao i duša me boli. Proklet bio ko nas rastavio, i umrijeću, prežalit te neću…”

“Zajedno su saslušavani i mučeni u zatvoru. Odbili su i posljednju ponudu da progovore, saopšte imena svojih saboraca. Zato su fašisti Fridu Laufer 18. avgusta iz Tuzle odveli u logor u Krušćicu, potom Gospić, Zagreb i konačno Jasenovac. U logoru je Frida Laufer rodila sina”, ispričao nam je Hikmet Hadžialagić ispred Enverove biste u Gradišci, pored koje često ostavlja cvijeće. I poklanja se.

Frida Laufer je sestri iz jasenovačkog logora poslala dvije dopisnice. U posljednjoj od 9. maja 1942. godine pita znate li nešto za Envera. Ona nije znala da je ubijen nekoliko mjeseci prije. Na popisu žrtava iz Jasenovca stoji i ime Fride Laufer, kćerke Jozefa, i njenog i Enverovog djeteta. U rubrici prezime navedeno je Šiljak, u rubrici ime oca Enver. U rubrici predviđenoj za ime zapisano je dijete.

Za ljubav Fride Laufer i Envera Šiljka, za most u zapadnom dijelu Tuzle 2010. godine određeno je ime “Most ljubavi”. Odmah nakon otvaranja mosta mladi su počeli zaključavati katance za ogradu i ključeve bacati u rijeku. U Gradišci ulica u centru grada je Envera Šiljka. Narodni heroj Enver Šiljak rođen je 15. avgusta 1919, a Frida Laufer 1920. Oboje su živjeli samo dvadeset dvije godine. On do 1941, a ona do 1942. godine.

(TIP/Izvor: Nezavisne novine/Autor: Milan Pilipović)