Zapad me vrlo brzo naučio da uvijek vidim mogućnosti, a ne prepreke, a i ako ima prepreka, da nađem način kako ih savladati. Nije svaka prepreka vrijedna truda, pa je potrebno birati bitke koje ćemo voditi, da bismo na kraju dobili rat, piše autor.

Kad god krenem pisati neki novi blog ili istraživački tekst, najprije neko vrijeme surfam i gledam šta ima novo na internetu od vijesti, pregledam svoje omiljene YouTube kanale, popratim interesantne teme na forumima koje pratim… i tako mi pisanje lakše krene. Ovaj put sam se zadržao na kanalu Roberta Dacešina, poznatog putopisca, kojeg sam spominjao već nekoliko puta i koji mi ponekad zaista služi kao inspiracija za zdrav život.

Jedan od njegovih video klipova govori o pet pasoša koje posjeduje. Ipak, kada pregledate klip, vidjećete da se ustvari radi o tri bh. pasoša, jednom srpskom i pasošu nepostojeće države Liberland, koja zasad više zvuči kao šala. Jedan bh. pasoš je diplomatski, dok je jedan nevažeći, ali je u njemu važeća američka viza. Robert kaže kako je zahvalan na bh. pasošu, a posebno na diplomatskom, koji je dobio nedavno i nenadano, jer je s njima obišao većinu od stotinjak zemalja koje je dosad posjetio. Za neke zemlje mu je bila potrebna viza, ali stav ovog mladog čovjeka je takav da on ustvari uvijek vidi mogućnosti, a ne prepreke.

Iako je mnogo češći narativ kako ništa naše sa Balkana ne valja, pa ni pasoš, jer zaboga nije kao njemački, britanski ili španski, Robert nas uvjerava upravo u suprotno, a to je da sa njim ipak za mnogo važnih zemalja nije potrebna viza, a među njima su i zemlje Evropske unije, dok u opet drugom video klipu objašnjava kako je najlakše doći do američke vize, te koje sve zemlje možemo posjetiti s američkom ili šengenskom vizom. Dakle, nije kukao, nego je našao načina da posjeti stotinu zemalja i to pretvori u biznis, te da danas bude možda i najpoznatija osoba koja se bavi promocijom Bosne i Hercegovine, ali i Balkana uopšte.

Zapad pruža više mogućnosti

Tako sam otprilike i ja funkcionisao dok nisam dobio holandsko državljanstvo, doduše s mnogo manje posjećenih država. Istražio sam koja ambasada najlakše daje dugotrajnu vizu, te sam još početkom dvijehiljaditih imao šengenske vize od po godinu dana, koje sam dobijao tako što sam kao student obilazio događaje širom Evrope. Tada sam se naslušao mnogo priča kako ljude odbijaju za vizu bez razloga, što u suštini vjerovatno nije bila istina. (Vrijeme studija mi je takođe pomoglo i da shvatim kako ne treba vjerovati masovnom narativu, koliko god bio čest, a sigurno se svi sjećamo studentskih priča koje su kolale o određenim profesorima, kako ne vole ovoga ili onoga, dok se u stvarnosti uglavnom potvrđivalo ono isto – naučiš, prođeš ispit; ne naučiš, padneš.)

Početkom 2011. sam došao na Zapad. Tada sam u jednom danu pronašao dva posla, a još sam honorarno bio zaposlen u jednoj nevladinoj organizaciji u Sarajevu, te sam to radio još tri godine online, u vrijeme kada online poslova nije bilo gotovo nikako. Godinama sam slušao kako je dobro što sam odselio, jer eto Zapad pruža mnogo više mogućnosti. Moram priznati da je to u mom slučaju zaista i bilo tako. Došao sam u veliki grad, sa jednim od najvećih evropskih aerodroma i mogao sam direktno letjeti gdje god sam htio. Mogao sam raditi na engleskom, iako to u mnogim zemljama ne bi bilo tako, te bih se polomio učeći novi jezik, prilagođavajući se na novu kulturu i nove ljude, dok je u Holandiji to sve moglo da se radi usput. Moji prijatelji i poznanici koji su odselili u Njemačku, Švajcarsku ili Francusku dugo nisu mogli naći ozbiljno zaposlenje zbog nedovoljnog znanja jezika, te su neki od njih čak ostali i nezaposleni, pogotovo mlade majke ili su u najboljem slučaju pronašli posao na kasi u supermarketima. Posebno mi je tužno što su ljudi i sa dobrim poslovima i dalje podstanari u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj jer je vrlo teško doći do nekretnine, dok je u Holandiji to moguće sa nula eura na računu, bilo kakvim poslom i kreditom.

Nekako sam i tu uspio da dođem do dobre satnice, pa sam, nakon što sam preveo diplomu, radio dva mala posla i u isto vrijeme studirao. Pronašao sam način da za godinu i po dođem do holandske diplome, a vrlo brzo i do državljanstva i to sve linijom manjeg otpora, bez mnogo muke i napora. Kada sam pokušao položiti vozački ispit, i to zbog toga što Holandija ne priznaje bh. vozačke dozvole, pao sam kao s kruške, te sam vrlo brzo odustao. Proveo sam jedno vrijeme u Hrvatskoj, gdje sam bh. vozačku zamijenio za hrvatsku, a tu hrvatsku za holandsku, pa sam i tu imao sreću jer sam mogao raditi gdje god sam se našao.

Prepreke su tu da se savladaju

Zapad me vrlo brzo naučio da uvijek vidim mogućnosti, a ne prepreke; ako i ima prepreka, da nađem način kako ih savladati. Naravno, nije svaka prepreka vrijedna truda, pa je potrebno birati bitke koje ćemo voditi da bismo na kraju dobili rat. Tu možda ima i onog instinkta za preživljavanje koji smo svi dobili tokom pravog rata ‘90-ih, ali kako sam godinama pratio naše uspješne ljude po svijetu, shvatio sam da nije potrebno izmišljati toplu vodu, nego samo prekopirati dobre ideje i primijeniti ih u praksi.

Sada, kada namjeravam mnogo više vremena provoditi u Sarajevu, planiram i donijeti dobre ideje sa Zapada i primijeniti ih u Bosni i Hercegovini. Svi mi kažu kako to neće biti moguće, kako ću naići na otpor i kako naši ljudi ne vole promjene, što je vjerovatno dijelom i istina, ali ću biti sretan ako uspijem barem u jednom dijelu.

Kako sam, posljednjih godina zbog pandemije, imao šansu mnogo više vremena provoditi na Balkanu, često bih uviđao kako su potencijali, posebno turistički, neiskorišteni, te kako mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo. Nama u Bosni i Hercegovini je valjda normalno da imamo planinu na pola sata od svakog većeg grada, a da na more možemo doći u roku od tri sata iz većine dijelova zemlje. Nama se podrazumijeva da imamo zdravstveno osiguranje, iako ne radimo i ne moramo ga plaćati. Podrazumijeva nam se u Kantonu Sarajevo sada i godinu dana plaćenog porodiljnog odsustva, pa čak i za muškarce ukoliko žena ne koristi, kao i mnoge druge stvari, od besplatnog obrazovanja, relativno dobrih javnih škola, te fakulteta koje teoretski možemo upisati nakon svake četverogodišnje srednje škole. To recimo nije slučaj u mnogim zemljama, pa konkretno u Holandiji postoji sistem obrazovanja koji djecu usmjeri još u periodu oko dvanaeste godine života, o čemu dosta govori Marjolein Moorman, opštinska zastupnica Laburističke partije u Amsterdamu, poentirajući kako je prerano uvoditi usmjereno obrazovanje tako maloj djeci. Sjetim se sebe u mnogo starijim godinama kada nisam znao šta bih, a kamoli da sa dvanaest nešto odlučim za cijeli život. Loša strana holandskog obrazovanja je i ta da je onda teže upasti na univerzitet i potrebno je mnogo više godina polaganja razlike ispita nego što je to kod nas slučaj. Naravno, ima i mnogo dobrih strana, kao uostalom i u svakoj zemlji.

Naša zemlja nam pruža najviše

A kada razmišljam o toj rečenici da na Zapadu ima više mogućnosti, nekako mi se uvijek učini da je sve to vezano za novac. Na Zapadu definitivno ima više para, a samim tim je i lakše ostvariti neke ciljeve, ukoliko štedimo i ne ponašamo se kao kod kuće. Da li su mogućnosti jednako novac, a novac jednako sreća, možemo vidjeti i u brojnim istraživanjima, gdje se čak i sreća vrednuje po materijalnim stvarima. Da li je to baš uvijek relevantno, teško je reći, jer sreća je valjda subjektivni osjećaj zadovoljstva i za svakog od nas predstavlja nešto drugo.

Ono što je sigurno je da mogućnosti postoje gdje god se nalazili i imali relativno normalne uslove za život, a moj dugogodišnji prijatelj Fidan, rođeni Gnjilanac, na to kaže kako nam naša zemlja uvijek može pružiti više nego neka druga, samo to često ne vidimo, od raznih stipendija, do nivoa empatije na koji nećemo naići ni u Njemačkoj, a ni u Švajcarskoj, SAD-u ili drugdje.

Fidan je danas vrlo uspješan ekonomista, a došao je preko trnja do zvijezda, studirajući i živeći u trošnoj prištinskoj kući sa još 10 drugih studenata, odrastajući u paralelnim institucijama koje su danas legalne, učeći naš jezik na televiziji, a engleski u školi, studirajući i radeći u isto vrijeme. Njegove riječi mi često odzvanjaju, i kako god razmislim – ima istine u tome.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto: Fena/Ilustracija)