Danas je često poznata kao ‘najsretnija zemlja na svijetu’, ali Finska je nekada imala jednu od najvećih stopa samoubistava na svijetu. Od alkohola do antidepresiva, evo promjena koje su napravile razliku.

“Sada je umro”, rekao je glas njegove majke na telefon. Jaakko Teittinen je istog trena shvatio da se dogodilo ono čega se godinama bojao: njegov stariji brat Tuomas oduzeo je sebi život. Imao je 33 godine. U stanju šoka, Jaakko je napustio posao i pridružio se svojoj majci u Linnanmäkiju, tematskom parku u Helsinkiju, gdje je provodila dan sa Tuomasovo dvoje djece, koja su živjela kod udomitelja i nije imala pojma šta se upravo dogodilo. Dok je njegova majka počela da se dogovara, on je išao na vožnje sa djecom svog brata, trudeći se da ne odaje ono što mu je na umu.

„Ja sam znao, a djeca nisu“, kaže Jaakko, prisjećajući se tragičnih događaja od 29. jula 2009. On se nalazi u Surunauharyju (u prevodu „traka tuge“), dobrotvornoj organizaciji za podršku onima koji su izgubili voljene zbog samoubistva, gdje on sada volontira. S pogledom u plafon, glas mu drhti. “Bilo je zaista nadrealno. To je skoro sve čega se sjećam od tog dana.”

Porodica je mislila da je Tuomas, kome je 11 godina ranije dijagnosticiran bipolarni poremećaj i koji je imao istoriju pokušaja samoubistva, još uvijek u bolnici, gdje su ga, odveli nekoliko dana ranije. Ali kasnije se pokazalo da je uvjerio medicinsko osoblje da je dobro i oni su ga otpustili bez obavještavanja porodice.

Braća su voljela zajedno da slušaju muziku – uglavnom prog rock, voljeli su Pink Floyd – i uprkos sjeni koju je mentalna bolest bacila na Tuomasov život, imao je briljantan smisao za humor. “Bio je zabavan, inteligentan, bio je lijepo društvo,” kaže Jaakko. “Išao sam kod njega i slušali smo muziku, puno muzike.”

Nakon nekih 15 godina, nakon što je prošao terapiju, Jaakko je neobično otvoren u pogledu svojih iskustava. “Nema velike tajne iza toga”, kaže on. “Naravno da je to teško prihvatiti.” Samo nositi takvu traumu bio je ogroman teret, a govoreći o tome nada se da će pomoći drugima da podijele svoja iskustva. “Govoriti javno o ovome mi je važno.” Uprkos tome što se danas sve češće naziva „najsretnijom zemljom na svijetu“, Finska je tek relativno nedavno bila poznata po jednoj od najvećih stopa samoubistava na svijetu. Ali u protekle tri decenije, zemlja je prepolovila broj samoubistava kroz niz nacionalnih inicijativa i intervencija.

 ”Ovo je 1990.“, kaže Timo Partonen, profesor istraživanja na Finskom institutu za zdravlje i dobrobit (THL), pokazujući na grafikon na svom laptopu. “Bila je to najmračnija godina u historiji Finske po pitanju smrtnosti od samoubistava.” Te godine Finska je zabilježila 1.512 smrtnih slučajeva od samoubistva, prema THL-u, u tadašnjoj populaciji od nešto manje od 5 miliona. Nasuprot tome, Finska je 2022. imala 740 samoubistava, u populaciji od 5,6 miliona – što je više u skladu sa (iako nešto više od) prosjeka EU. Ali to nije bila pravolinijska putanja.

“Postoje nekoliko godina kada se malo poveća, a onda sljedeće godine malo opadne, onda ide naniže, naniže, naniže, pa opet stane”, kaže Partonen. „Ali, naravno, želimo da imamo bolje, dakle niže stope.”

Među inicijativama zaslužnim za donošenje ove promjene je nacionalni projekat prevencije samoubistva, koji je trajao između 1986. i 1996. godine i smanjio smrtnost od samoubistva za 13%. Partonen uspjeh ovog programa pripisuje poboljšanoj njezi depresivnog poremećaja, bržem i ranijem otkrivanju i dolasku boljih tretmana. Također su predstavljene smjernice najbolje prakse o tome kako liječiti druge psihijatrijske poremećaje, uključujući zloupotrebu alkohola i poremećaje ličnosti. Iako su imale pozitivan utjecaj, Partonen kaže da mnogi oboljeli još uvijek ne dobijaju nikakvu pomoć jer je ne traže ili im se liječenje prekida.

Ali Institut THL se nada da će pomoći u mijenjanju brojki, koje proteklih godina stagniraju, novim projektom prevencije koji će trajati do 2030. Njegov cilj je još više smanjiti stopu samoubistava, dijelom poboljšanjem obrazovanja za javnost, novinare i pružaoce zdravstvenih usluga.

Kako se mrak već približava snijegom i ledom prekrivenim ulicama Helsinkija, iako je još popodne, Partonen upitan da li geografski položaj i vremenski uslovi Finske igraju ulogu on kaže: „Podaci sugeriraju da to nisu faktori. “ U stvari, broj samoubistava je najmanji tokom zime: decembra, januara, februara.” Nije jasno zašto, ali imaju tendenciju vrhunca u proljeće i rano ljeto. „Može postojati neki uticaj na životnu sredinu u obliku temperature, na primer, ili izloženosti svjetlosti. Dakle, ljudi znaju da ako su bili depresivni mjesecima ili čak godinama, obično im je proljeće najteže vrijeme.”

Fenomen je, kaže, univerzalan, sa sličnim obrascima koji se nalaze na južnoj i sjevernoj hemisferi, istočnoj i zapadnoj kulturi. “Ako ste depresivni, vaš mozak i tijelo različito reaguju na povećanje izloženosti sunčevoj svjetlosti. Na primjer, zbog toga možete više patiti od nesanice. Postajete nemirniji, anksiozniji, pa kako se nivo anksioznosti povećava i to može pogoršati vašu depresiju.” Najgori ishod ovih stanja, za nekoga ko nema dovoljno vještina suočavanja, liječenja ili podrške, tada bi mogao biti samoubistvo.

Nakon dva pokušaja samoubistva kada je bio mlad, u vrijeme kada je Veli-Matti Vuorenmaa bio tinejdžer, naučio je da sakriva svoja osjećanja. Razmišljanje o seksualnom zlostavljanju koje je doživio bi ga razbjesnilo, a osim što bi se ponekad s prijateljima šalio o samoubistvu, nije imao s kim razgovarati o tome kako se osjeća. Bio je sam. „U početku je bio pakao, jasno i jednostavno“, kaže 33-godišnji student. “Ali ponekad, pa, zaboravio bi na najbolnija sjećanja u svom životu. Tako je postalo lakše, ali nikad se nisam osjećao dobro iznutra.”

Sljedeće dvije decenije Vuorenmaa je nastavio u istom tonu, potiskujući sva traumatska sjećanja i gurajući naprijed sa životom. Ali 2020. godine, samoubilačke misli su se vratile. Pokrenule su se tokom časa društvenih nauka na koledžu. Profesor je govorio o tome kako oko 80% seksualnih napada ostaje neprijavljeno. “I shvatio sam: ‘O sranje, to sam ja’.”

Šest mjeseci je nastavio da ne priča o tome, prije nego što je potražio pomoć u svom fakultetskom zdravstvenom centru. Iako je to malo pomoglo, kaže, misli nisu nestale, a sljedećeg oktobra Vuorenmaa je ponovo pokušao da si oduzme život. Na sreću, nije uspio, pa je kasnije iste sedmice prvi put otišao u centar za prevenciju samoubistva Mieli u Helsinkiju, gdje je putem Linityja, metode posebno usmjerene na one koji su pokušali samoubistvo, napravio prve korake ka oporavku.

Prva sesija je snimljena, što mu je pomoglo da stekne perspektivu kojoj ranije nije mogao pristupiti. „Zaista mi je omogućilo da vidim sebe onakvim kakav jesam“, kaže on. „Da mi je trebalo spasavanje. To je prilično najbolji način da se to izrazi.” Ova kratka intervencija, praćena dvogodišnjom terapijom, je, kaže, „dovela um u stanje da mogu biti 100% svoj, prvi put u životu“. Vuorenmaa je bio toliko pogođen svojim iskustvom u Mieli, nevladinoj organizaciji koja pruža podršku onima koji su pokušali samoubistvo i koja vodi 24-satnu liniju za pomoć u kriznim situacijama, da je sada tamo na stažiranju i želi raditi na pomaganju djeci i mladima. Volio bi da se tehnika Linity (također poznata kao Program kratke intervencije u pokušaju samoubistva ili Assip) primjenjuje šire.

Dok je Linity kurs bio besplatan, terapija je koštala (oko 55 eura po sesiji) i imao je sreću da je brzo pronašao terapeuta. Naime, toliki je nedostatak terapeuta u Finskoj da mogu potrajati mjeseci u traganju da ga se nađe.

Harri Sihvola, 59, koji obučava profesionalce i druge o prevenciji samoubistava za Mieli, uključujući kurs Linity, iz prve je ruke svjedočio transformaciji stavova o samoubistvu u svojoj zemlji. Iako ostaje tabu tema među mnogim starijim ljudima, slika se danas dramatično razlikuje od one u kojoj je odrastao u Kuopiju, u istočnoj Finskoj, i radio u Helsinkiju kao socijalni radnik 90-ih. Sihvola govori tiho ali direktno. “Moj otac je rođen 1943. godine i vjerovatno je poznavao otprilike pet do 15 ljudi iz svoje starosne grupe koji su sebi oduzeli život”, kaže on. Iako je to bilo manje rasprostranjeno kada je Sihvola odrastao, imao je samo šest godina kada je muž njegove tetke sebi oduzeo život. “To je bio prvi put da sam se suočio s riječju ‘samoubistvo’.”

Imao je 15 godina kada je prva osoba njegovih godina oduzela sebi život. “A kako se punoljetstvo približilo – 16, 17, 18 godina – to je bila osoba ili dvije godišnje.” Kada je imao 25 godina, samoubistvo je izvršio njegov bliski prijatelj. „Za osobu koja je rođena ’64. i koja je mladost proživjela u istočnoj Finskoj, mislim da sam prilično tipičan za tu starosnu grupu“, kaže on.

Kultura obilne konzumacije alkohola je tada bila snažan faktor koji je doprinjeo, kaže on. „Naša stopa samoubistava je opala istom brzinom kojom je opala i naša konzumacija alkohola. Dakle, to je jako povezano. I sada kada, posebno mladi, ljudi više ne piju toliko, naravno da nema toliko samoubistava.”

Međutim, među najugroženijim grupama sada su mlade žene: pokušaji samoubistva među onima od 14 do 25 godina su u porastu. Najveći udio pokušaja i dalje je među muškarcima srednjih godina, ali se ukupni sastav značajno pomjerio prema ženama. U 90-im godinama, 80% svih samoubistava uključivalo je muškarce; sada, među mlađim od 25 godina, to je 60%. Sihvola kaže da bi se to moglo svesti na činjenicu da su “stereotipni muško-ženski polariteti smanjeni”. Porastao je i broj samoubistava među mlađim od 14 godina, sa skoro nijednog na do šest osoba godišnje. Iako nema naučnih dokaza, kaže Sihvola, “to je vjerovatno povezano s ovom posebnom vrstom maltretiranja koju ljudi rade na društvenim mrežama”. Društveni mediji mogu otežati nastavnicima da prate grupe prijateljstava i ko na koga utiče, ali isto tako Sihvola vjeruje da bi to moglo pozitivno utjecati na usamljenost.

Prije samo nekoliko decenija, riječ “samoubistvo” je također bila gotovo neizreciva – i neispisiva. Ubrzo nakon što je otvoren 1972. godine, Mielijev krizni centar u Helsinkiju promijenio je naziv iz “centar za prevenciju samoubistava” u “centar za prevenciju kriza” jer je bilo prigovora da se ta riječ objavi u telefonskom imeniku. Za mnoge starije Fince, kaže Sihvola, “samoubistvo” je riječ koju je još uvijek teško izgovoriti; kao i kod riječi “medvjed” – kao kod životinje – postoji osjećaj da će ga samo izgovaranje riječi približiti.

Dolazak antidepresiva 90-ih je takođe imao ogroman uticaj, kaže on. Dok se prije depresija smatrala ključnim faktorom rizika za samoubistvo, sada je prethodni pokušaj samoubistva najbolji pokazatelj povećanog rizika. Iz tog razloga, on želi da vidi širu primjenu sistema sigurnosnog planiranja za ljude koji su ranije pokušali da se ubiju. Tolika je transformacija stavova među mladima da im je ponekad ugodnije da govore o svom mentalnom zdravlju nego obučenim stručnjacima da o tome slušaju. “Mladi ljudi pričaju o stvarima lakše nego ikada prije.”

Da bi postigli dalji napredak u vezi sa samoubistvom, ljudi širom svijeta – od zdravstvenih radnika do školaraca – moraju da budu osolobođeni predrasuda i da direktno pitaju druge o samoubilačkim mislima. I, što je jednako važno, moraju biti spremni da saslušaju njihove odgovore. On savjetuje ljudima da izbjegavaju previše priče i da ne postavljaju previše pitanja. “Ako postavljate pitanja, čujete samo odgovore; ne čujete priču – kaže on. „To nije raketna nauka. To su osnovne vještine koje svako treba da ima kada se suoči s teškim situacijama.”

U svijetu života 21. vijeka orijentisanom na monitore, da li društvo postaje bolje ili lošije kada govori o samoubistvu? „Bolje“, kaže on bez oklijevanja, rekavši da se nikad nije više nadao. “Stalno smo sve bolji. Sprječavamo više samoubistava nego ikada u Finskoj.

(TIP/Izvor: federalna.ba/The Guardian/Foto: Maija Astikainen/The Guardian)