Ranjena, gladna i sama – djeca Gaze koja su ostala bez roditelja

Rođena usred užasa rata u Gazi, jednomjesečna djevojčica koja leži u inkubatoru nikada nije osjetila roditeljski zagrljaj. Na svijet je došla carskim rezom nakon što je njena majka Hanna stradala u izraelskom zračnom napadu. Hanna nije doživjela da kćeri da ime.

“Zovemo je samo kćerkom Hanne Abu Amshe”, kaže medicinska sestra Warda al-Awawda, koja se brine za ovo sićušno novorođenče u bolnici al-Aqsa u Deir al-Balahu u središnjoj Gazi.

Upozorenje: tekst sadrži opise koje bi neki mogli smatrati uznemirujućim.

U haosu uzrokovanom stalnim borbama i s gotovo uništenim cijelim porodicama, medicinari i spasioci često se bore da pronađu skrbnike za ožalošćenu djecu. „Izgubili smo kontakt s njenom porodicom”, kaže medicinska sestra za BBC. “Niko od njene rodbine nije se pojavio i ne znamo što se dogodilo njenom ocu.”

Djeci, koja čine gotovo polovicu stanovništva Gaze od 2,3 miliona, brutalnim ratom životi su uništeni. Iako Izrael kaže da nastoji izbjeći civilne žrtve, uključujući izdavanje naloga za evakuaciju, prema navodima palestinskih zdravstvenih dužnosnika, više od 11.500 osoba mlađih od 18 godina je ubijeno. Još ih više ima ozljede, od kojih se mnogima život u potpunosti promijenio. Do tačnih brojki je teško doći, ali prema nedavnom izvještaju Euro-Mediterranean Human Rights Monitora, neprofitne skupine, više od 24.000 djece izgubilo je jednog ili oba roditelja.


Ibrahim je izgubio sestru, majku i djeda u raketnom napadu na njihovu kuću

Ibrahim Abu Mouss, star samo 10 godina, zadobio je teške ozljede noge i trbuha kada je projektil pogodio njegovu kuću. Ali njegove suze su za mrtvom mamom, djedom i sestrom. “Stalno su mi govorili da se liječe gore u bolnici”, kaže Ibrahim dok ga otac grčevito drži za ruku. “Ali saznao sam istinu kada sam vidio fotografije na tatinom telefonu. Toliko sam plakao da me sve boljelo.”

Rođaci porodice Hussein nekad su se igrali zajedno, ali sada ponizno sjede pokraj grobova u kojima su pokopani neki od njihovih rođaka u blizini škole pretvorene u sklonište u središnjoj Gazi. Svaki je izgubio jednog ili oba roditelja.

“Projektil je pao mojoj mami u krilo i njeno je tijelo bilo raskomadano. Danima smo iz ruševina kuće vadili dijelove njenog tijela”, kaže Abed Hussein, koji živi u izbjegličkom kampu al-Bureij.

“Kad su rekli da su mi brat, stric i cijela porodica ubijeni, osjećao sam se kao da mi je srce krvarilo.”

S tamnim kolutovima oko očiju, Abed ostaje budan noću uplašen zvukovima izraelskog granatiranja i osjećajući se usamljenim. “Dok su mi mama i tata bili živi, spavao sam, ali nakon što su oni ubijeni, ne mogu više spavati. Spavao sam pored tate”, objašnjava.

O Abedu i njegova dva preživjela brata i sestara brine njegova baka, ali svakodnevni život je vrlo težak. “Nema hrane ni vode”, kaže. – Boli me stomak od pijenja morske vode.


– Sve je tužno – kaže Kinza, čiji je otac poginuo

Otac Kinze Hussein ubijen je pokušavajući donijeti brašno za pravljenje hljeba. Progoni je slika njegovog tijela, kojeg su nakon što je ubijen projektilom donijeli kući kako bi ga pokopali.

“Nije imao oči, a jezik mu je bio odrezan”, sjeća se. “Sve što želimo je da rat završi”, dodaje– Sve je tužno.

Gotovo svi u Gazi sada se oslanjaju na pomoć za osnovne životne stvari. Prema podacima UN-a, oko 1,7 miliona ljudi je raseljeno, a mnogi su prisiljeni stalno seliti u potrazi za sigurnošću. Ali UN-ova agencija za djecu, UNICEF, kaže da je najveća zabrinutost za oko 19.000 djece koja su ostala bez roditelja ili su ostala sama bez odrasle osobe koja bi se brinula o njima.

“Mnoga od te djece pronađena su ispod ruševina ili su izgubila roditelje u bombardiranju njihovih domova”, kaže za BBC Jonathan Crick, šef komunikacija UNICEF-a Palestine, iz Rafaha u južnoj Gazi. Drugi su pronađeni na izraelskim kontrolnim punktovima, u bolnicama i na ulicama. “Najmlađi vrlo često ne znaju izgovoriti svoje ime, a čak su i oni stariji obično u šoku pa ih može biti iznimno teško identificirati i potencijalno ponovo predati njihovoj široj porodici.”


Abed Hussein, čija su oba roditelja ubijena, kaže da bez njih noću ne može spavati 

Čak i kada se rođaci pronađu, oni nisu uvijek u mogućnosti da skrbe o ožalošćenoj djeci. “Imajmo na umu da su često i sami u vrlo teškoj situaciji”, kaže Crick. “Možda imaju vlastitu djecu o kojoj se moraju brinuti i može im biti teško, ako ne i nemoguće, brinuti se još i za tu djecu bez pratnje ili djecu odvojenu od roditelja.”

Od početka rata, lokalna neprofitna organizacija, SOS Dječja sela, koja surađuje s UNICEF-om, kaže da je prihvatila 55 takve djece, svi mlađi od 10 godina. Zaposlila je dodatno specijalizirano osoblje u Rafahu za pružanje psihološke pomoći. Viši član SOS osoblja priča o četverogodišnjakinji koja je ostavljena na kontrolnoj tački. Dovedena je sa selektivnim mutizmom, anksioznim poremećajem zbog kojeg nije mogla govoriti o tome šta se dogodilo njoj i njenoj porodici, ali nakon što su je dočekali s darovima i igrajući se s drugom djecom s kojom živi, počela je da napreduje.

UNICEF vjeruje da gotovo sva djeca u Gazi sada trebaju pomoć za mentalno zdravlje. S uništenim životima, čak i kada postoji trajni prekid vatre, mnogi će ostati s užasnim gubicima koje će biti teško prevladati.

(TIP/Izvor: federalna.ba/BBC)