Nakon nekoliko pojedinačnih slučajeva na području Tuzlanskog kantona u kojima se za djecu koja su žrtve nasilje ispostavilo da su i nasilnici, pojavio se problem pri njihovom institucionalnom smještanju. Nemoguće ih je vratiti u porodicu jer su žrtve porodičnog nasilja, a istovremeno nastaju prepreke ukoliko budu smješteni u sigurne kuće ili prihvatilišta jer tamo postaju nasilnici i ugrožavaju druge štićenike, kao i osoblje. Ovaj kompleksan problem zahtijeva nužno djelovanje i uspostavljanje pristupa i saradnje između relevantnih institucija s ciljem pronalaska održivih rješenja.

Porodično nasilje i nasilje nad djecom postaju sve ozbiljniji problemi, zahtijevajući koordinirane napore svih institucija – potrebno je zajedničko djelovanje policije, centara za socijalni rad, zdravstvenih i ustanova koje pružaju siguran smještaj za djecu. Uprkos nužnosti detaljnog sistemskog pristupa, brza reakcija je ključna kako bi daljnje nasilje bilo spriječeno. Najveći teret nose centri za socijalni rad jer su, nakon policije, prva stanica u lancu djelovanja.

“Mi smo nadležni da pokušamo sve – prije svega da se tom djetetu pomogne, da mu se pruži psihološka, zdravstvena i svaka druga podrška, da se obezbijedi da to dijete ne bude izolovano iz sredine, da ne bude predmet bilo kakvih dodatnih nasilja”, objašnjava Lejla Sadiković, direktorica Centra za socijalni rad Tuzla.

Centri za socijalni rad prvo čekaju nalaz nadležne zdravstvene ustanove. Ako se ustanovi da djetetu nije potreban ljekarski tretman, razmatra se mogućnost njegovog smještaja. Žrtva porodičnog nasilja se ne može vratiti svojoj porodici te su opcije sigurne kuće ili prihvatni centri. No, postoje slučajevi kada je dijete kao žrtva nasilja usvojilo model ponašanja i ujedno postalo nasilnik.

“Bili smo u situaciji da imamo dijete koje ne možemo smjestiti ni u sigurne kuće iako je žrtva nasilja – prethodno su možda postojali problemi u njegovom ponašanju, poput nasilničkog ponašanja ili nekontrolisanja emocija i ostalog”, navodi Sadiković.

U prihvatnom centru u Tuzli, koji je otvoren u sklopu Doma za djecu bez roditeljskog staranja, kažu da djecu nasilnike ne mogu primiti jer njihov boravak ugrožava druge štićenike.

“Nije poštovao kućni red. Nasrtao je na djecu, na štićenike prihvatilišta, na štićenike Doma, na uposlenike, nanio fizičke ozljede, lupao prozore – ovo su samo primjeri onog sa čime se sve mi susrećemo. Dakle, ako mi ne možemo raditi sa tom djecom, mi ne možemo pružiti adekvatnu zaštitu tom djetetu”, ističe Amila Šećerbegović, direktorica Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla.

Prihvatilište može primiti ukupno 12 štićenika, djece koja su žrtve nasilja, najčešće eksploatacije u svrhu prosjačenja. Ta djeca ne smiju biti žrtve novih nasilnika, smatraju naši sagovornici. U sigurnu kuću se, s druge strane, djeca smještaju zajedno s majkama i oni su uglavnom žrtve, a ne nasilnici. Djeca s problematičnim ponašanjima mogu biti poslana i u Odgojni centar, ali za to je potrebna odluka suda o izvršenju odgojne mjere.

“Obezbjeđuje se prihvat i privremeni smještaj maloljetnih učinilaca krivičnih djela tokom pripremnog postupka, na način propisan zakonom kojim se reguliše izricanje i izvršenje ove disciplinske mjere i to: na određeni broj sati tokom dana, u trajanju najmanje 14 dana, a najduže 30 dana, na neprekidni boravak najmanje 15 dana, a ne duže od 3 mjeseca”, preciziraju iz Odgojnog centra TK-a.

Sve su to procesi koji zahtijevaju vrijeme, jer svaka ustanova radi prema pravilima i procedurama. To znači da u hitnim slučajevima gdje žrtva nasilja postaje nasilnik, nailazimo na zatvorena vrata kod svih. Djetetu ne treba liječenje. Ne može se vratiti u disfunkcionalnu porodicu. Ne može ni u prihvatni centar ili sigurnu kuću zbog ugrožavanja drugih štićenika, za odgojni centar će morati sačekati odluku Suda, a vrijeme protiče. Ovaj paradoks čini problem bez jasnog vlasnika, postavljajući ga kao izazov koji ne pripada nikome, a zapravo pripada svima nama.

(TIP/Izvor: federalna.ba/Autorica: Azra Delmanović-Avdić)