Prva godišnjica (ne)rada Parlamenta Federacije u znaku je paralize, kao posljedice ciljane opozicione blokade, na šta vlast nema odgovor, nemoćna pred zbrkom i metežom, koje svi poslanici redovno naplaćuju…

Zamislimo grupu radnika neke fabrike, ustanove ili rudnika, koji ne dođu na posao, šefu jave da imaju “ranije dogovorene obaveze”, pa, koji dan kasnije, uredno dođu na posao i dobiju cijelu platu, kao da je sve normalno. Naravno, to je teško zamisliti u realnom životu, što još nerealnijim i mučnijim čini običaj, koji niko ne sprečava i ne kažnjava, u našim parlamentima: na mig s određenog mjesta u stranačkom vrhu, birani poslanici ne dođu na sjednicu ili na drugu obavezu, preuzetu činom sticanja poslaničkog statusa, propadne posao koji je trebalo obaviti, a oni – posve neokrznuti, čak pohvaljeni zbog poslušnosti i smjernog izvršavanja naloga – serbez nastave da rade i još naplate ono što (ne) rade.

To nije ništa novo, a ovog puta se odnosi na Parlament Federacije BiH. Tačnije, na njegov Predstavnički dom, koji u prvoj godini mandata nije uspio održati ni šest redovnih sjednica, blokiran neodržavanjem sesija Zakonodavno-pravne i Komisije za izbor i imenovanja, što Domu veže ruke za bavljenje važnim i krupnim pitanjima. U pozadini svega je prepreka u vidu upornog nastojanja vladajuće većine da se HDZ-ov favorit Marin Vukoja izabere za sudiju Ustavnog suda BiH. No, pozadina ima i druge činioce, Vukoja je tek vrh ledenog brijega, dok se o ostatku od devet desetina sante leda ne govori naglas, zbog zablude aktera te rašomonijade o plitkoumnoj i intelektualno zakržljaloj javnosti, koja nije kadra da vidi kuda to vodi i koliko košta.

Baš na to ukazuje i podatak o tome da je ovih dana propao i peti pokušaj sastanka Zakonodavno-pravne komisije Predstavničkog doma. Opet na sjednicu nisu došli precizno dirigovani članovi iz opozicije. Koja tako, već mjesecima, poručuje šta misli o “nametnutoj vlasti” Federacije. Nije, valjda, da ne zna da tako smišljeno potkopava bar minimum uljuđenog rada Parlamenta, doprinoseći da je za godinu postigao krupno ništa? Tu sliku ne uljepšava ni nedavno usvajanje Zakona o registru pedofila, jer su mnogi drugi, ne manje važni propisi, tisnuti na marginu i, praktično, proglašeni nebitnim. Ocjenu ne popravlja ni to što Vlada Federacije redovno zasjeda, obećavajući (vidjeti pod “minimalna plata 1.000 KM” i “povećanje januarskih penzija”) i ono što ne može ostvariti, jer joj je u Parlamentu spuštena rampa.

Možda se i desi nastavak 6. sjednice Predstavničkog doma, zakazan za sutra. Ali, ono što odavno govori o tamošnjem vrzinom kolu (u prenesenom smislu: “zbrka i metež, nešto što je teško razriješiti”), teško da će biti izmijenjeno istrajavanjem na dosadašnjim ukopanim i tvrdokornim stavovima, sažetim u samouvjerenost vlasti, s jedne, i opstrukciju opozicije, s druge strane. Vlast, naravno, tvrdi da ima stabilnu većinu, ali to ne vjeruje opozicija, a i dobar dio javnosti, pa to formulišu pitanjem: ako je većina stabilna, zašto se ne radi normalno, onako kako je planirano i kako je potrebno?

Odgovora na to pitanje još nema. Nema ga ni u onome što su, čime god podstaknuti, prvih dana januara u javnost izašli neki likovi iz vlasti i opozicije. (Nemarno su zaboravili ljetošnju ostavku Mirjane Marinković Lepić na poziciju predsjedavajuće Doma, obrazloženu zdravstvenim razlozima, što bi mogla biti potreba ove Tuzlanke da sačuva psihičku stabilnost i mentalnu higijenu u poslu u kome se našla.) Može se, ali i ne mora vjerovati stavu vladajućih – SDP-ovom Damiru Mašiću i Mirsadu Čamdžiću iz Naše stranke, recimo – koji su zadovoljni radom Parlamenta i koji optužuju opoziciju za blokade. Što ovi jedva dočekaju “na volej”, u čemu je najoštriji SDA-ov Fadil Novalić, smatrajući vladajuću koaliciju nestabilnom, jer “vrlo teško između sebe artikuliraju zahtjeve”. Pridružuje mu se stranački kolega Salko Zildžić, po kome se vlast “uglavnom bavi imenovanjima na pozicije i pokušajem instaliranja Vukoje u Ustavni sud”. Na šta zavidan refleks pokazuje SDP-ov Belmin Zukan, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije, koja mjesecima nikako da se sastane u kompletnom sazivu, potencirajući izmjene Poslovnika o radu, čime bi se prevazišlo naopako stanje da Dom od 98 poslanika bude talac opozicione trojke, koja bojkotuje sjednice.

Pomalo u sjenci krupnijih i delikatnijih pitanja na državnom nivou, s kojima smo ušli u ovu godinu, slike i prilike Federacije i blokada Parlamenta katkad se čine potcijenjenom i ignorisanom temom. Kad se malo protrese glava, ispada da nas se to tiče i više i direktnije nego mnoge druge teme. Jer, neslavan podatak o tome da je Federacija u ovu godinu ušla bez budžeta, da parlamentarna blokada i dalje traje, a poslanici uredno uzimaju nezarađeno, da se vladajuća većina ipak ljulja, a opozicija u grču priželjkuje rasap – ni slučajno nije nešto prema čemu bismo smjeli biti ravnodušni. I za šta nije dovoljno kazati da se radi o vrzinom kolu i, možda, najavi ozbiljnija nestabilnost, koja bi se mogla izbjeći da ima volje, spremnosti, pa i pameti. Kojih nema?

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić/Foto: Fena)