U našem usmenom, a mnogo rjeđe pisanom nasljeđu, postoji jedna riječ koja umnogome oslikava pravu prirodu ovdašnjeg čovjeka, a posebno vlasti – “ofrlje”. Teško bi se značenje te riječi čeljadetu, koje nema osjetnijih civilizacijskih, kulturoloških i drugih dodira sa ovim našim prostorima, moglo baš doslovno i dovoljno slikovito objasniti i dočarati. Ako bismo se baš potrudili da ga nekako dohavizamo šta to predstavlja, rekli bismo da to otprilike znači traljavo, neozbiljno, površno, neodgovorno, nemarno, golom improvizacijom, k’o ni sebi ni svom, samo da nam ispadne iz šaka…

Kad čovjek ima priliku da razgovara sa raznim ljudima iz bijelog svijeta, pogotovo ako su oni diplomati, odmah će zapaziti da većina njih uopšte ne može da shvati kako je moguće da se taj tradicionalni ofrlje-mentalitet preslikao i na institucije. Sve što se dešava u institucijama, pa čak i sama agenda na evropskom putu, odvija se bez stvarne strategije i plana, od danas do sutra, kako diktiraju pritisci iz Brisela. Nema vladajuće strukture kojoj vizije dosežu dalje od kraja aktuelnog mandata: što bi rekao jedan vječni parlamentarac – moj brate, za četiri godine ko živ ko mrtav.

Ironija sudbine nas u ovoj zemlji je da takvi, koji ne gledaju i ne vide dalje od te četiri godine, vječno opstaju na vlasti. Ispade da je vijek trajanja na političkoj sceni Bosne i Hercegovine obrnuto proporcionalan dometima njihovog vizionarstva.

Tako je pojam “ofrlje” postao zvijezda vodilja, konstanta i temelj svih vladajućih struktura i procesa, a preko njih i nas, ubogih građana ove zemlje, i to ni krivih ni dužnih. Sad bi neki zajedljivci rekli da nam niko nije kriv i da ih mi biramo da vječno traju bez vizije i strategije, ali prije će biti da ih na vlasti drži jedva frtalj ili tek nešto malo jače njihovog biračkog tijela. Ne ukupnog, njihovog, iz njihovog, kako to vole reći, nacionanog korpusa .

Nakon silnih potrošenih nada, obećanja i prilika u 2023. godini, ušli smo i u 2024. godinu kako smo i naučili – ofrlje. Od svega očekivanog i obećavanog ostao nam je tek puki nagovještaj iz Brisela da bi evropske institucije u martu mogle donijeti preporuku o početku pristupnih pregovora sa Bosnom i Hercegovinom, u koji očigledno ne vjeruju ni visoki evropski funkcioneri… Ili ih nije briga šta će se stvarno dogoditi sa ovom ubogom provincijom u pozadini, smještenom jugoistočno od raja. A i mi ovdje imamo previše iskustva i nismo tako naivni da povjerujemo kako će domaći politički predstavnici do marta učiniti ono što nisu učinili do Nove godine – ispuniti uslove koje Brisel od njih očekuje. To znači da će se naš put u sretniju, evropsku budućnost i dalje odvijati ofrlje, pukim improvizacijama nimalo nadarenih, nimalo kreativnih, a bogami i nimalo zainteresovanih ljudi, koji su zavladali političkim institucijama ove zemlje i pretvorili ih u svoje privatne kompanije, pretvarajući tako i Bosnu i Hercegovinu u zarobljeno društvo i prostor puzajućih, ali stalnih kriza i blokada.

I najgromoglasnije političke prijetnje, koje stižu iz kuhinje Milorada Dodika, doimaju se i zvuče ofrlje, iako se taj politički lik nimalo ne šali. Nismo stigli ljudski ni da zakoračimo u novu 2014. godinu, a on je već najavio proglašenje svog izbornog zakona, secesiju i pretvaranje međuentitetske linije u državnu granicu. U toj svojoj dramatičnoj prijetnji poručio je kako Republika Srpska svakom danom ima sve više prijatelja u svijetu koji će je podržati ako proglasi nezavisnost, pa nabrojao tri, koja su odavno poznata – Rusiju, Srbiju i Orbanovu Mađarsku.

Ni međunarodni zvaničnici ne zaostaju u tom “ofrlje” pristupu. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, turista s plahovite Miljacke, kočoperno je pred samu Novu godinu najavio da će nametnuti izmjene Izbornog zakona, pa još brže povukao ručnu. Odjednom je postao svjestan da nametanje zakona samo po sebi ništa ne znači ako ne nametne i mehanizme za njegovo provođenje. Pozvao je, opet ofrlje, nadležne domaće institucije da sankcionišu obilježavanje neustavnog 9. januara, Dana Republike Srpske, potpuno svjestan da to zbog blokada nisu u stanju ispoštovati. Tako će se u slavu Dodikovog režima, međunarodnoj zajednici uprkos, odigrati još jedna predstava moći entitetskih institucija, parada policije, vatrogasaca, lovaca, biciklista i raznih uniformisanih kategorija i udruženja, kojima režim leži što na srcu, što u novčaniku… Sve pred očima građana kojima je od decembarskih izbora u Srbiji i samo mjesto prebivališta postalo ofrlje, pa više ni sami ne znaju je li im rodni zavičaj Potkozarje, Semberija i Podrinje, kako im piše u ličnim kartama, ili Vračar, Dedinje, Voždovac i Karaburma, kako su zavedeni u biračkim spiskovima matične im Srbije.

Krenuli smo, izgleda, na početku ove 2024. svi skupa u sretniju budućnost… Ofrlje, bezbeli, a kako bismo i mogli drugačije.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)