„Nemamo razloga biti zadovoljni ovim kako, u političkom smislu, svijet sada izgleda, ali kroz 12 mjeseci, stvari mogu biti još puno gore“, upozorava dr. Nedžma Džananović Miraščija, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

„Strah od izbornih rezultata u 2024. godini, kako u Europi tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, sasvim je opravdan. Sve te problematične ličnosti poput Geerta Wildersa, Marine Le Pen, pa i Viktora Orbana, jako su dugo na sceni sa svojim kancerogenim političkim rječnikom i konceptima. Dio svog političkog arsenala mržnje i isključivosti već su normalizirali i učinili dijelom političkog mainstreama“.

Prema njenim riječima, objašnjenja o očekivanim tendencijama birača da se u uvjetima sigurnosne prijetnje, stvarne ili izmaštane, okreću radikalno desnim opcijama, tek su dijelom tačna.

„Sliku potpunom čini tek preuzimanje odgovornosti za objektivne političke neuspjehe – ni lijevi ni desni centar u Europi nemaju odgovore na ključna politička pitanja današnjeg vremena, jer njihova politika zaostaje za dinamikom društva. Ne mislim, naravno, ni da krajnja desnica ima odgovor na ta pitanja, oni i jesu fokusirani na birače koji ne razmišljaju mnogo. Za njih su i Bosna i Hercegovina, i regija, i proširenje, i vanjska politika općenito – nebitni. Ukoliko dođu u priliku odlučivati o tome, njihove stavove usmjeravat će Viktor Orban i Rusija.“

• Imajući u vidu globalna zbivanja, ratove u Ukrajini i Gazi, kako gledate na vanjsku politiku Evropske unije?

– Na jednoj strani, sasvim je jasno koliko su usvojene pozicije nedostatne za bilo kakvo smisleno djelovanje, što jeste razočaravajuće. Na drugoj strani, očigledno je da svi očekujemo mnogo više od Europske unije (EU), i to ne samo u smislu novca za vojne ili humanitarne svrhe, već i u smislu reakcije i zaštite određenih vrijednosti na međunarodnoj sceni. Unija, s ovakvim političkim liderstvom i liderstvom u državama članicama, ne može bolje. Sve dok postoje očekivanja, makar i iznevjerena, to je dobro, to je znak da EU nešto znači, da se prepoznaje očigledna potreba da se radi drugačije kako bi EU odgovorila na ta očekivanja i ispunila svoju historijsku ulogu na globalnom planu. To je ono što EU mora riješiti unutar sebe. Ovo je prilika, ovo je taj prijelomni trenutak.

• Koliko je Evropska unija istinski posvećena zemljama Zapadnog Balkana?

– Invazija na Ukrajinu, između ostalog, sahranila je dvije iznimno važne, u prethodnoj deceniji potpuno promašene politike – politiku proširenja i politiku susjedstva. Politika susjedstva uskrsnula je u punom geopolitičkom sjaju, pa nas se sada ubjeđuje kako su države iz postsovjetskog prostora šampioni eurounijskih integracija. Nadam se da će njihov put biti puno uspješniji od šampiona eurounijskih integracija iz prethodne decenije, Crne Gore i Srbije. Kandidatski status za Gruziju svemu je dao nadrealnu dimenziju.

Politika proširenja prema Zapadnom Balkanu i Turskoj je ostala zarobljena u nekoj paralelnoj dimenziji gdje se svaka strana pretvara da se nešto dešava. Turska ima drugačiju međunarodnu ulogu, a Zapadnom Balkanu ponuđeno je par simboličnih, ne i suštinskih koraka. I, jasno možemo vidjeti da nakon toga nema nikakvih rezultata – regija nije bliže EU članstvu, a nije ni stabilna. U ovom trenutku, politika proširenja prema Zapadnom Balkanu uopće ne postoji. Tek bi potpuno novi saziv Europske komisije mogao donijeti željeni preokret i za nas. Vrijeme za inicijative, ideje, lobiranje, konsultacije je sada, ali ne vidim da neko iz Bosne i Hercegovine radi na tome.

• Koliko su opasni autokratski režimi, kao i etnonacionalističke politike u regionu?

– Koliko su opasni, vidjeli smo početkom ‘90-ih. Konačna ishodišta svih takvih politika, ne samo na ovim prostorima, su etnička čišćenja, masovni ratni zločini i genocid. Sljepilo europskih lidera iz prethodne decenije, prvenstveno Angele Merkel i njenih političkih fanova, pružilo je puni legitimitet i platformu za međunarodnu promociju stabilokratije i takvih lidera. Odluka da se oči drže čvrsto zatvorenim pred takvim tendencijama je bila vrlo svjesna, ali i duboko pogrešna. Ishod te politike nije samo trenutno stanje u Srbiji, već i ozbiljno narušavanje stabilnosti i sigurnosti regije.

• Kako ocjenjujete proces evropskih integracija Bosne i Hercegovine i koliko je uopće realno u skorije vrijeme očekivati ispunjavanje 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije?

– Jedan dio vlasti, tačnije jedna trećina vlasti, veže svoju političku sudbinu uz EU integracijski proces i nastoji stvoriti, kod medija i javnosti, dojam da se nešto veliko i važno dešava. Stvarnost je sasvim drugačija. EU narativ trenutno služi samo kao predmet trgovine – dajte Izborni zakon kakav želimo i podržat ćemo EU put, demontirajte Ustavni sud Bosne i Hercegovine i dajte nam novac, pa ćemo podržati EU put, do narednog zahtjeva. Eurounijski put u prethodnim decenijama, a u procesu smo od 1997. godine, uvijek je bio instrument jačanja države i razvoja njenih kapaciteta za realiziranje potreba građana i općih beneficija. Danas postoji realna opasnost da se EU put prihvati kao instrument destrukcije vitalnih državnih funkcija. Već je mehanizam koordinacije pokazao kako se politika demontaže države funkcionalno može uklopiti u EU agendu, pogotovo kad izostane kompetentan i kredibilan odgovor. U ovom trenutku, potpuno je pogrešno političku energiju rasipati na natezanje je li ispunjeno 14, osam, pet ili manje uvjeta.

Dozvolite da dodam još nešto važno – nije EU put kompromitiran samo u Bosni i Hercegovini, jer ni u susjednim državama, u kojima nema ovakve decentraliziranosti i mogućnosti blokada, stvari ne stoje bolje. EU pristup na cijelom Zapadnom Balkanu je u krizi, ne daje rezultate. Pogledajte nekadašnje predvodnike integracijskog procesa. Stvarni napredak i diplomatski uspjeh, za Bosnu i Hercegovinu i regiju, bio bi da se izborimo, dijelom i zajednički, za suštinske, a ne kozmetičke promjene u EU procesu.

• Šta je to SMART diplomatija i koliko je važna posebno za Bosnu i Hercegovinu?

– Značenje ovog akronima ukazuje na identificiranje specifičnih niša (pitanja), mjerljivost, svođenje ciljeva u realistične, relevantne i vremenski ograničene okvire. U slučaju Bosne i Hercegovine, prvi i najteži korak je temeljito preispitivanje onoga što politika i političari podrazumijevaju pod vanjskom politikom i ulogom diplomatije. Decenijama se tim pitanjima prilazi diletantski. Odnos politike prema diplomatiji kao da je prepisan iz Kruger-Dunning studije: nekompetentni ljudi ne mogu razumjeti u kojoj su mjeri nekompetentni za bavljenje nekim stvarima, a ipak su u poziciji da o tome odlučuju.

Transformacija diplomatije jedne male, makar i ovako složene, države kakva je Bosna i Hercegovina u takozvani SMART okvir je i poželjna i moguća, rekla bih i neminovna. Osnovne pretpostavke su vezane za objektivnu valorizaciju vanjskopolitičkog iskustva i resursa, realan referentni okvir, fleksibilnost i optimalan omjer neposrednog angažmana diplomata, i posrednog i tehnološki potpomognutog djelovanja. Tek onda se može prijeći na definiranje konkretnog SMART koncepta bosanskohercegovačke diplomatije. Malim je državama ne samo finansijski isplativije, već i lakše djelovati na takav način na međunarodnoj sceni.

• Kako gledate na nepostojanje zakona o vanjskim poslovima Bosne i Hercegovine i koliko to zapravo koči napredak zemlje prvenstveno na diplomatskom polju?

– Aktuelni prijedlog zakona po svim je relevantnim tačkama procesa i sadržaja primjer kako ne treba predlagati zakon. I najnebitniji zakoni na kantonalnim nivoima pripremaju se ozbiljnije, studioznije i transparentnije. Ovaj nacrt ministri nasljeđuju, i prosljeđuju jedan drugom. Opstrukcije dolaze s pozicija političke blokade, a ne zbog nezadovoljstva sadržajem, no sadržaj je itekako sporan. I ne, nije važno samo da ga imamo, pa kakav god da je, jer to onda cementira postojeće stanje i dugoročno onemogućava razvoj diplomatske službe. Prihvaćanje ovakvog zakona bio bi ozbiljan korak unazad. Uostalom, kakav je uspjeh usvojiti dokument koji prepisuje sadržaj već postojećih regulativa, a ne donosi nijedan od instrumenata potrebnih za profesionalno unapređivanje i usklađivanje sistema s potrebama članstva u EU?

• Nedavno je promovirana knjiga Perspektive s margina: Dekonstrukcija prevladavajućih političkih narativa o odnosima Bosne i Hercegovine s NATO-om, koju je priredila grupa mladih istraživača pod Vašim mentorstvom. O čemu se zapravo radi i do kakvih zaključaka ste došli?

– Zahvaljujući Ministarstvu vanjskih poslova Republike Češke i Ambasade u Sarajevu, koji su podržali projekt “12 lekcija o NATO-u”, profesor Jasmin Hasić (Univerzitet Sarajevo School of Science and Technology) i ja okupili smo sjajnu ekipu od 14 mladih bosanskohercegovačkih istraživača, obrazovanih u zemlji i inostranstvu i napravili dvostruki pomak u odnosu na uobičajene pregledne uratke o NATO članstvu. Zaronili smo u heterogenu društvenu realnost, kako bi predstavili mozaik različitih perspektiva – žena, mladih, dijaspore, medija, manjina, akademsko-istraživačkog kruga, ali i profesionalaca iz vojno-sigurnosnog miljea i poslovne zajednice. Makroperspektiva i dalje odražava  fragmentaciju na osnovu etnopolitičkog, ali postoje grupe koje na temelju sopstvenih shvaćanja sigurnosti, neposrednih iskustava i dugoročnih interesa, razvijaju specifične uklone. Identificiranje tih nijansi važno je za društvo i politiku, kao naznaka budućih trendova, ali i praćenje dinamičkih aspekata, jer stavovi nikako nisu statični. Poseban kvalitet ovog izdanja su sami autori na koje smo neizmjerno ponosni.