Samo u prošla 24 mjeseca započeo je, obnovio se ili eskalirao zapanjujuć broj oružanih sukoba. Neki su bili potpuno zamrznuti, što znači da sukobljene strane godinama nisu vodile izravnu borbu, drugi su se dugo krčkali, što znači da bi povremeno izbijale borbe niskog intenziteta. Sada su svi postali aktivni.

Ovaj popis ne obuhvaća samo ratove u Gazi i Ukrajini već i neprijateljstva između Armenije i Azerbajdžana u Nagorno-Karabahu, srpske vojne mjere protiv Kosova, borbe u istočnom Kongu, previranja u Sudanu od travnja i krhki prekid vatre u Tigraju, koji bi mogao razjediniti Etiopiju u bilo kojem trenutku. Sirija i Jemen također nisu baš mirni tijekom ovog razdoblja, a bande i karteli neprestano prijete vladama u Haitiju i Meksiku. Sve ovo dolazi povrh mogućnosti izbijanja velikog rata u istočnoj Aziji, poput kineske invazije na otok Tajvan, za The Atlantic piše Paul Poast, docent politički znanosti na Sveučilištu u Chicagu.

Uppsala Conflict Data Program, koji prati ratove na globalnoj razini od 1945. godine, identificirao je 2022. i 2023. kao najkonfliktnije godine u svijetu od kraja hladnog rata. Još u siječnju 2023. godine, prije nego što su izbili mnogi od spomenutih sukoba, zamjenica glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Amina J. Mohammed oglasila je uzbunu, ističući da je mir pod ozbiljnom prijetnjom diljem svijeta. Ova kaskada sukoba dovodi do jednog očitog pitanja – zašto?

Slučajnost?

Tri teorije mogu uvjerljivo objasniti fenomen, a koja god od njih bila u pravu, ishod sugerira da će se sukobi vjerojatno nastaviti razmnožavati još neko vrijeme.

Prvo objašnjenje kaže da je sve u oku promatrača. Ljude je prelako “zavarati slučajnošću”, upozorio je esejist i statističar Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi iz 2001. godine, tražeći namjerna objašnjenja za ono što bi mogla biti slučajnost. Nalet oružanih sukoba mogao bi biti upravo takav fenomen, koji ne skriva nikakvo dublje značenje. Neki od zamrznutih sukoba, na primjer, trebali su se rasplamsati ili su tek nedavno utihnuli.

Drugim riječima, današnju količinu ratova treba promatrati kao nešto više od niza nesretnih događaja koji se mogu ponoviti ili pogoršati u bilo kojem trenutku. Iako je ova teorija možda razumna, nije umirujuća niti pomaže u predviđanju kada će se sukobi pojaviti ili koje će razmjere u konačnici poprimiti.

Završila je era Pax Americane

Iako se slučajnosti svakako događaju, trenutni sukobi događaju se u vrijeme velikih promjena u međunarodnom sustavu. Čini se da je era Pax Americane završila, a Sjedinjene Američke Države više nisu spremne kontrolirati svijet.

Nije da je Pax America nužno bila tako miroljubiva. Posebno su sporne bile devedesete godine; građanski ratovi događali su se na više kontinenata, kao i veliki ratovi u Europi i Africi. Ali Sjedinjene Američke Države pokušale su riješiti i obuzdati mnoge potencijalne sukobe: Washington je predvodio koaliciju za protjerivanje iračkog lidera Saddama Husseina iz Kuvajta, olakšao sklapanje Sporazuma iz Osla za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, poticao poboljšane odnose između Sjeverne i Južne Koreje i poticao razvoj mirovnih operacija diljem svijeta.

Čak i nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna, invaziju na Afganistan podržali su mnogi u međunarodnoj zajednici kao nužnu za uklanjanje tamošnjeg režima i omogućavanje ponovne izgradnje nacije. Ratovi nisu bili iskorijenjeni, ali činilo se da je čovječanstvo bliže nego ikad pronalasku formule za trajni mir.

Tijekom sljedećih desetljeća činilo se da su Sjedinjene Američke Države rasipale i dobru volju potrebnu za podupiranje takvih napora i sredstva za njihovo provođenje. Do ranih 2010-ih godina SAD je zaglavio u dva izgubljena rata i oporavljao se od financijske krize. Svijet se također promijenio, a moć se disperzirala s jedinstvenog pola Washingtona na više sila u usponu.

Kako je tadašnji državni tajnik John Kerry primijetio u intervjuu za The Atlantic 2013. godine: “Živimo u svijetu koji više sliči na 18. i 19. stoljeće.” A multipolarni svijet, u kojem se nekoliko velikih sila natječe za prednost na globalnoj pozornici, krije potencijal za više sukoba, velikih i malih.

Velika sila Kina

Konkretno, Kina se pojavila kao velika sila koja želi utjecati na međunarodni sustav, bilo iskorištavanjem ekonomske privlačnosti svoje inicijative Pojas i put ili vojnom revizijom statusa quo u svojoj regiji. Rusija nema kinesku gospodarsku snagu, ali i ona nastoji dominirati svojom regijom, uspostaviti se kao utjecajan globalni igrač i revidirati međunarodni poredak.

Nije važno jesu li Rusija i Kina još uvijek na ekonomskom ili vojnom nivou sa Sjedinjenim Američkim Državama. Obje su zemlje dovoljno jake da poremete međunarodni poredak pod vodstvom SAD-a, koristeći revizionističke osjećaje koje dijele sa zemljama diljem globalnog Juga.

Natjecanje velikih sila može biti recept za nered. Kao što su Hanna Notte i Michael Kimmage nedavno primijetili za Foreign Affairs, velike sile, opsjednute potrebom da se na različite načine nadmeću i dogovaraju jedna s drugom, često su previše rastrojene da odgovore kada se “sukobe srednje sile, male sile, pa čak i nedržavni akteri”. Rezultat je toga da, čak i kad velike sile izbjegavaju međusobni rat, njihove akcije mogu potaknuti rat drugdje.

Multipolarnost

Multipolarnost nije jedina sustavna promjena koja prethodi sadašnjem valu sukoba. Ali druge promjene, poput klimatskih promjena i učinaka pandemije koronavirusa, kao da upućuju na multipolarnost, ako ne kao uzrok, onda kao faktor neučinkovitosti globalnog odgovora, a time i rizika prema još većem sukobu. Globalni problemi zahtijevaju kooperativna rješenja, ali suradnja može biti manjkava kada su velike sile motivirane natjecati se i poricati, umjesto da surađuju i dijele.

Pretpostavimo, međutim, da proliferacija ratova nema sustavni uzrok, već posve konkretan. Da svijet svoje trenutno stanje nemira duguje izravno Rusiji i još preciznije, ruskoj invaziji na Ukrajinu u veljači 2022. i njezinoj odluci da nastavi s borbom.

Rat u Ukrajini

Rat u Ukrajini, najveći rat u Europi od Drugog svjetskog rata i rat koji će se nastaviti i nakon 2024. godine, privlači pažnju međunarodnih aktera koji bi inače bili u dobroj poziciji spriječiti eskalaciju bilo koje od gore navedenih kriza. Ovaj slučaj nije isto što i distrakcija velikih sila, u kojoj se najmoćnije države svijeta jednostavno ne uspijevaju usredotočiti na nove krize. Umjesto toga, velikim silama nedostaje diplomatski i vojni kapacitet da odgovore na sukobe izvan Ukrajine – i drugi akteri to znaju.

Razmotrimo sukob između Armenije i Azerbajdžana. Azerbajdžan je predviđao da Rusija neće moći ili neće htjeti odgovoriti ako pomakne svoje snage u regiju Nagorno-Karabah i ponovno postavi teritorijalni status quo s Armenijom. To se kockanje pokazalo točnim. Iako je Rusija igrala ulogu u pomaganju da se okončaju prethodni sukobi između dviju zemalja, Moskva nije odgovorila na nedavne akcije Azerbajdžana protiv svoje dugogodišnje saveznice Armenije. Najoštrija izjava iz Rusije došla je od samog Vladimira Putina, koji je samo duhovito rekao: “Ako je sama Armenija priznala Karabah kao dio Azerbajdžana, što mi imamo s tim?”

Pogledajmo sada i rat u Gazi. Budući da su velike sile svoje diplomatske i vojne resurse usredotočile na Ukrajinu, Hamas je procijenio da je međunarodno okruženje prikladno za napad na Izrael. Zamjenik čelnika Hamasa Saleh al-Arouri bio je izričit po tom pitanju još u travnju, rekavši za Al Jazeeru: “Osjećajući važnost trenutne borbe s Rusijom oko globalnog utjecaja, Sjedinjene Američke Države stavljaju prioritet na sprječavanje izbijanja drugih sukoba i održavanje globalnog mira i stabilnosti do kraja bitke za Ukrajinu… Naša je odgovornost iskoristiti ovu priliku i eskalirati naš otpor na stvaran i opasan način, koji prijeti miru i stabilnosti koje oni žele.”

Tri objašnjenja su povezana

Ova tri objašnjenja – slučajnost, multipolarnost, ruski rat u Ukrajini – međusobno se ne isključuju. Ako ništa drugo, povezana su jer su ratovi složeni događaji; pad hegemonije SAD-a pridonosi rastućoj multipolarnosti; a natjecanje velikih sila sigurno je hranilo rusku agresiju i odgovor Zapada. Posljedica toga je da su drugi uhvaćeni u unakrsnu vatru velikih sila ili će sami pokušati zapaliti požar. Čak i ako se nijedan od ovih ratova ne izdigne na razinu trećeg svjetskog rata, oni će svejedno biti razorni. Ne moramo biti u svjetskom ratu da bismo bili u svijetu u ratu.

Ratovi su već bili stalna značajka međunarodnog sustava. Ali nisu bili široko rasprostranjeni. Rat se uvijek negdje događao, ali nije se događao svugdje. Gore navedena dinamika mogla bi promijeniti tu tendenciju. Rasprostranjenost rata, a ne samo njegova ustrajnost, sada bi mogla biti naša budućnost.

(TIP/Izvor: Index.hr/Foto: : EPA)