Još od prapočetaka svjetske kinematografije, od vremena prvih koraka nijemog filma, postoji jedan prizor koji simbolizuje krajnju bijedu i siromaštvo. Njegovo značenje isto je u svim filmskim žanrovima, od westerna do horora. Sumorna polumračna prostorija sa poredanim olupanim kantama u koje se slijeva voda sa polomljenog i izbušenog krova, dovodeći osiromašene ukućane u očaj. Nema režisera koji imalo drži do sebe, a da bar ponekad baš tim prizorom nije simbolizovao bijedu na najvišem nivou.

Nestvarno su izgledale slike iz skupštinske sale federalnog Parlamenta sa kantama poredanim po podu i stepenicama u koje se slijeva voda s krova, a još nevjerovatnije je zazvučala vijest kako je sjednica parlamenta otkazana jer krov dvorane prokišnjava. Što bi rek’o Zaim Muzaferija – sluti fukaraluku. U bukvalnom prevodu, prokišnjava nam država, od bijede, od siromaštva, od nehata i nebrige domaćina.

Ima, međutim, jedna bitna razlika ta dva slučaja – kad prokišnjava kuća i kad prokišnjava država. Kad prokišnjava kuća, a to se obično dogodi kad je razore i osiromaše lijenost, kocka, švaleranje, rakija i drugi poroci, svi ukućani, od glave kuće do ostalih članova domaćinstva izgledaju zapušteno, poderano, pohabano i izgladnjelo. A kad prokišnjava država, tu se, bogme, događa jedan opak fenomen, pa oni koji vode državu rasipaju se u bogatstvu, a običan ubogi narod grca u bijedi, neimaštini, neizvjesnosti i besperspektivnosti. Ona čeljad, koju zovu sociolozima, upozorava kako je taj apsurdan raskorak isti u svim državama koje prokišnjavaju –  onaj sloj koji vodi državu kupa se u blagostanju, kupuje bijesna vozila, nemilice troši na razne reprezentacije, putovanja, nabavke i druga čuda izmišljena za trošenje državnih para. Zato nam se, kažu, i dogodi da izgradnju ili obnovu tamo nekakvih zdanja, puteva i drugih objekata, koji bi trebalo da simbolizuju snagu države, platimo po tri-četiri puta više od prvobitnih projektnih proračuna, a fala Bogu i od tržišne cijene, a da za kratko vrijeme sve to prokapa, procuri i poplavi do te mjere da uvaženi državni, entitetski ili kantonalni oci ne mogu ljudski raditi u korist naroda.

Dok se tako krugovi, bliski budžetima i raznim fondovima, koji sebe nazivaju elitom, kupaju u bogatstvu i rasipaju državne pare kako bi bahato pred sobom i drugima pokazali svoju veličinu, obični ljudi u sve težoj situaciji hodaju ulicama k’o zombiji razmišljajući kojim filmskim trikovima će platiti račune, kupiti ogrijev ili zimnicu ili naprosto, poput penzionera i nezaposlenih, razvući svoju neuglednu crkavicu od prvog do prvog u mjesecu. I tako te dvije grupacije, sa ono malo nečega što je ostalo kao sjena srednjeg staleža, žive u istom vremenu, u istom društvu, na istom prostoru, ali duboko razdvojeni jedni od drugih nečim što se naziva dramatičnim socijalnim raslojavanjem.

Ali koja od te dvije grupe je prava slika bosanskohercegovačkog društva?

Kad vidimo sve te bijesne limuzime i pratnje raznih funkcionera, ministara i poslanika, kad pogledamo njihove basnoslovne kuće, stajlinge, odijela, satove i druge statusne simbole našeg nakaradnog vremena, reklo bi se da je Bosna i Hercegovina jedna od najbogatijih i najraskošnijih država na ovoj ubogoj planeti, ma ni Arapski emirati nam nisu ni do koljena.

A kad pogledamo narod, što bi se reklo pučanstvo opterećeno svakodnevnim problemima, neimaštinom, oskudicom i drugim specijalitetima ovdašnjih demokratskih tekovina i tajkunskih tranzicija, pomislimo da smo se nekako vratili u feudalno, srednjovjekovno doba, samo što su nam se razni politički kilavi Radovani i nejaki Uroši obukli u markirana odijela i što se voze službenim vozilicama kakve niko obrazli i čestit ni u najbogatijim zemljama savremene Evrope ne bi ni pomislio kupovati budžetskim parama. Da ne vidjesmo kako nam država prokišnjava i kako su nam po skupštinskoj sali poredane kante, ne bismo ni bili svjesni da nam to, ustvari, prokišnjava i privreda, obrazovanje, zdravstvo, sport, kultura – sve osim političke elite. U trećoj deceniji 21. stoljeća živimo u feudalnoj bijedi. S ovako arogantnom i drskom političkom elitom, koja se presijava od mutnog bogatstva i bolesne obijesti, nemilice se razmećući državnim  parama, što bi rekao onaj čiko sa početka priče – fukaraluk nam je sudbina.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: FTV)