Da li pukim slučajem ili ne, ali samo dan nakon prošlog ponedjeljka i tuzlanskog obilježavanja 2. oktobra i 80. godišnjice oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, što je značilo status najvećeg slobodnog grada u fašizmom poharanoj Evropi, iz Višeg javnog tužilaštva u Beogradu je lansirana šok-vijest o tome da je Milan Radoičić, optužen za organizovanje nedavnog napada na policiju na sjeveru Kosova, “od januara do 24. septembra oružje, municiju i eksplozivna sredstva velike razorne moći nabavljao iz Tuzle u Federaciji BiH”. Na to je, logično, uslijedila hitra reakcija, obilježena zatečenošću i nevjericom, a najviše debelim slojem simptomatičnosti i njene krajnje sumnjive pozadine.

U hitrom reagovanju su se, što je i očekivano, oglasili nadležni – direktor Federalne uprave policije Vahidin Munjić i ministar unutrašnjih poslova Federacije Ramo Isak. Obećaše temeljitu istragu i informisanje javnosti o onome što se dozna. Ne čekajući na to, javio se i federalni premijer Nermin Nikšić, tvrdeći – svakako ne napamet i “od čibuka” – da je riječ o lažima srbijanskih obavještajnih službi. To je cijeloj priči osiguralo politički aditiv, po kojem je – ako ćemo da se ne lažemo – od početka snažno bazdila. Lokalnih reakcija, zvaničnih i pažnje vrednijih, nije bilo mnogo, vjerovatno zbog poštivanja redoslijeda reagovanja, što je, prije svih, obaveza bezbjednosnih struktura.

Najmanje očekivana, ali reakcija koja je privukla pažnju i dodatno uzburkala duhove, bila je – dva dana kasnije – javna pojava plakata s ucrtanim granicama BiH, okomitom linijom podijeljene na dva dijela i natpisom “Podjela za koju se borimo”. Munjevito su na to reagovali tuzlanska Gradska uprava i mnogi građani, pogotovo zbog saznanja da su istodobno takvi plakati “ukrasili” i Bijeljinu i Brčko. Prva misao je bila da su se povampirili oni koji rade sve ne bi li ova zemlja nestala i bila podijeljena na dva dijela, zna se čija. No, kad se istog dana saznalo da je to djelo dvojice mladića, aktivista grupe Karton-revolucija, poznate po neslaganju s društvenim i političkim prilikama i željna društva i države u kojoj vide svoju budućnost, umjesto da je traže izvan nje, strasti su se smirile. Istina, pravosudni sistem je reagovao, jer je takvo izražavanje stavova – uz prateće mišljenje da su momci stvarno imali petlje, otišavši u Bijeljinu i Brčko i tamo odradivši svoj “revolucionarni” posao, s porukom da je ucrtana linija zapravo trasa koridora 5c, a ne traženje ikakve djelidbe zemlje – ipak s one strane zakonom dopuštenog.

Na istoj ravni posmatrani, vijest iz Beograda i izražavanje stava mladih ukazivanjem na ono sa čim se ne slažu i s porukom kojom ukazuju na ono za šta se zalažu – za razvoj evropskog sutra, čiji simbol bi trebalo da bude i autoput, nikako slučajno nisu za metu uzeli Tuzlu. I u posljednjem ratu, pogotovo na početku, a i kasnije, sve dosad, Tuzla je bila i ostala trn u oku svima – u zemlji i van nje – koji ne mogu “progutati” njenu normalnost, multietničnost, solidarnost, antifašizam, zajedništvo i tradiciju harmonije različitosti. Od prvih višestranačkih izbora, u novembru 1990. godine, Tuzla istrajava kao jedina opština (grad) u BiH, u kojoj nacionalne partije nemaju vlast. S tim se ne mire i domaće naciopate i desničari širokog spektra van naših granica. Čak i ako se u okvirima te priče ne traže primarni motivi za to da se Tuzla proglasi tačkom na kojoj je moguće naći oružje, municiju i vojnu opremu za teroristički akt kod manastira Banjska na sjeveru Kosova (pa ga bez problema prenijeti u drugu državu), ne iznenađuje da je i to inspiracija za ono što Tužilaštvo eksplicitno tvrdi, ne navodeći izvore informacije o tome. I sve to uz Radoičićevo negiranje onoga za šta je optužen, što znači da on nije ustvrdio da je “poslovao” s nekim u Tuzli.

Ni zvanično, ni nezvanično se ne zna dokle se stiglo s utvrđivanjem obećane istine. Uz vjerovatnoću da ona nije ono što je tužilački saopšteno u vidu “otkrivanja tople vode”, Tuzla svakodnevnim životom i radom, reakcijom običnih ljudi i uzdržanošću vlasti, a i političkih stranaka, pokazuje očekivano: ne nasjedati na provokacije, podmetanje i laži, jer su se decenijama zavidno razvijali i razvili refleks i otpornost prema tome, bez obzira na to čime je motivisano, s koje strane dolazilo i kako se ispoljavalo.

Tuzla zna motive i ciljeve podvala, podmetanja i laži, pa joj je to samo infuzija za snaženje spremnosti za njih: “ukinuti” Tuzlu i njen način života, razvoja, odnosa među ljudima, uvažavanja i poštovanja, zato što je nepoželjan svjedok života bez nacionalnih torova, nepovjerenja, netrpeljivosti, podjela i mržnje; postoji i istrajava kao žilav dokaz otpornosti prema takvim izopačenjima i prijeti da njeno iskustvo postane obrazac i infekcija, koja bi, jednog lijepog dana u budućnosti, mogla zahvatiti cijelo društvo i državu Bosnu i Hercegovinu.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić/Foto: Arhiva)