Vulgarni stihoklepac poručuje nam dvije stvari: NATO je prevara, Rusija je spas. Sve o spasiteljici govori agresija na Ukrajinu, no pjesmica je i eksplicitna prijetnja BiH zbog puta u NATO…

Davno, kada je Rusku Federaciju u Bosni i Hercegovini predstavljao Aleksandar Bocan Harčenko, naučila sam važnu lekciju. Povod je bio njegov intervju u Oslobođenju na koji su bukvalno reagirali svi – i njegov prijatelj i saveznik Milorad Dodik i njegove kolege u PIC-u, a i političari u Sarajevu. Samo sam ja bila zbunjena jer se naprosto radilo o javnoj činjenici, njegovom strpljivom guljenju zajedničkih saopćenja PIC-a, sve do neprepoznatljivosti, a onda, ipak, povlačenju. Ambasador mi je tada objasnio: naravno da to svi znaju, ali ni moje kolege ni vaši političari to ne vole pročitati u novini, Dodik zamjeri meni što nisam eksplicitniji, Sarajlije zapadnim diplomatama što oni nisu. Harčenko je i tada kao i danas bio ruska ispostava za Balkan, nama se bavi još od devedesetih, i svi koji hoće to da vide – voljeli pročitati ili ne – jako dobro znaju da je sukus ruske politike ovdje ucjena Evrope i SAD-a preko naših (krvavih) leđa. I to je konstanta koliko god se metode razlikovale: današnji ambasador Igor Kalabuhov, čuli smo to prošli vikend, spjevao je pjesmicu koja ni vašarima nije primjerena do eventualno nekih sitnih, pijanskih sati. A i onda jedino ako Mile dohvati mikrofon. Vulgarni stihoklepac poručuje nam dvije stvari: NATO je prevara, Rusija je spas. Sve o spasiteljici govori agresija na Ukrajinu, no pjesmica je i eksplicitna prijetnja BiH zbog puta u NATO. Rusija je pokušala organizirati državni udar u Crnoj Gori, istim povodom rovarila po Sjevernoj Makedoniji, po nekim analizama upravo je ruski rukopis u sukobu srpskih paravojnih snaga s kosovskom policijom nadomak manastira u selu Banjska.

Moje kolege iz Srbije insistiraju na nepoznanicama, ali Rusiju ne pominju: agilni beogradski šef svega, predsjednik države Aleksandar Vučić neuobičajeno mnogo toga ne zna o zbivanjima na sjeveru Kosova. A još manje govori. Šta je bila namjera tridesetak prenaoružanih izazivača incidenta? Kako su silno oružje uopće dopremili do Banjske? Otkud im? Šta je radila BIA ako se već državnoj obavještajnoj agenciji ispod radara provukla sva sila i ljudi i ubojitog oružja? S kim se dogovarao Milan Radoičić? Potpredsjednik (sad već bivši) Srpske liste, etablirani stanar američke crne liste zbog veza sa transnacionalnim kriminalom, preuzeo je odgovornost za sve što se dogodilo u Banjskoj, dio Vučićevih jurišnih tabloida ga proglašava narodnim herojem, ali upada u oči da se i oni sklanjaju od detalja, zapravo je najtačnije reći da su izostale vrišteće naslovnice i bildanje patriotizma iako je Srbija s trodnevnom nacionalnom žalošću ispratila srpske žrtve iz Banjske, proglašavajući ih herojima, a i u RS-u je bio dan žalosti. Vučić je pak pristojno izjavio saučešće zbog ubistva kosovskog policajca i onda požurio BiH uglaviti u svoje spinove. Izvalio je, naime, kako postoje saznanja da je oružje nabavljeno u našoj zemlji, u Tuzli, što su istražni organi BiH – kakvi god bili – ubjedljivo demantirali. Mizerni potez srbijanskog predsjednika, podvaljivanje kukavičijih jaja u susjedne avlije, propao je i prije nego ga je razradio, no dio analitičara i u tome vidi ruski podtekst, vjerujući kako je i sam Vučić bio iznenađen događajima u Banjskoj.

Bila bih sklona ovoj tezi da srbijanska vojska nije odlazak svog civilnog komandanta u New York, na sjednicu Generalne skupštine UN-a, ispratila manevrima na jugu zemlje, tik do granice s Kosovom. Ovako sam bliža opciji da Vučić nije posve nevin u priči oko Banjske, iako možda nije dirigent. Tim prije što njegov trbuhozborac Aleksandar Vulin, direktor BIA-e i najistureniji ruski igrač u Beogradu, takoreći srbijanski Dodik, šuti kao zaliven. Što će reći da je kriv da krivlji ne može biti, a kako to znaju i on i Vučić, valja ga držati na ledu. Barem dok se spin-majstor ne sabere, s obzirom na to da mu je propalo stavljanje tuzlanske soli na kosovske rane i uvlačenje BiH u njegovu suludu i samoubistvenu akciju na sjeveru Kosova. Tamo gdje je uostalom sve i počelo i gdje su kosovski Srbi još od osamdesetih topovsko meso Beograda i kolateralna šteta politika koje su povele rat devedesetih i danas bi da ga nekako završe. No, upravo tu se može uglaviti ruski rukopis: ako je Vučić, sudeći i po reakcijama Zapada na ponašanje kosovskog premijera Albina Kurtija, bio nadomak formiranja srpske zajednice opština na terenu oko Banjske, sada mu je izvučen tepih ispod nogu. Realno je razmišljati da bi provođenjem Berlinskog sporazuma Beograd i Priština krenuli mirnim putem, olakšavajući težak život Srba na Kosovu, i još realnije razumjeti da je upravo to ono što Moskva ne želi.

Vučić je i u UN-u održao govor koji je neodoljivo podsjećao na zlatno doba Slobodana Miloševića i zaradio osude cijelog regiona. No, kolege iz NIN-a upozoravaju da on baš u tom govoru spominje egzodus Srba s Kosova i (opravdano) povlače paralelu sa haosom u Krajini čiji je konačni epilog bio egzodus kninskih Srba, otvarajući pitanje da li je riječ o najbezbolnijem načinu za vlast iz Beograda da ostvari obećanu predaju Kosova. U korist te teze i Vučićeve ambicije da se odrekne Rusije govori i podatak o srbijanskim raketama koje koristi ukrajinska vojska, ali i kompletno stanje na Balkanu koje naprosto mora završiti ubrzanijom euroatlantskom integracijom. Koliko zbog Balkana, toliko i zbog Evrope. I to moraju shvatiti i zapadne diplomate jer to Rusija nastoji spriječiti i zato Kalabuhov prijeti. Daleko mu kuća. Spas koji Rusija nudi najbliže je marionetskim režimima koji samo Dodiku mogu zvučati prihvatljivo. A i njemu zato što je u ruskim raljama, pa ne smije drugačije.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autorica: Vildana Selimbegović)