Ni najpažljiviji pratioci ne pamte kada se desilo ono što se zbilo u ponedjeljak, 25. septembra: uredno zakazana sjednica Skupštine Tuzlanskog kantona, sa 21 važnom tačkom dnevnog reda, ujutro je naprasno otkazana zbog, kako je Klub poslanika vladajuće SDA zvanično javio predsjedniku Skupštine Žarku Vujoviću, “objektivne spriječenosti većine poslanika da prisustvuje sjednici”. Na mjestu događaja su bili neki opozicioni poslanici i grupa novinara i snimatelja, koji su malo sačekali, jedino mogavši nagađati prave razloge i ono što se krije iza ovog – bijahu jednoglasni – neučtivog i vrlo indikativnog poteza aktuelne vlasti.

Dva dana kasnije Predstavnički dom Parlamenta Federacije je, nakon tromjesečne pauze (u kojoj su poslanici uredno primali “zarade”), bio pozornica novog igrokaza natezanja vlasti i opozicije i drame u trci za većinom potrebnom za normalan rad. Jedva se, uz opetovanu prozivku, “nahvatalo” 50 ruku, potrebnih za usvajanje dnevnog reda i pokušaj regularnog rada. Vladajuća većina se ljulja, pa joj, u ime opozicije, pomoć pruža DF-ov Tuzlak Mahir Mešalić, tvrdeći da ni dnevni red ne bi bio usvojen bez nje i da su propisi u korist boračke populacije prošli samo zahvaljujući opozicionim rukama. Što je, po običaju, bilo dovoljno za koštac predstavnika vlasti i opozicije – u vezi sa svim temama.

Tako je nastavljen stari adet u radu i ovog parlamenta: važnije je ko i kako govori, s kim se “hvata za gušu”, kidišući i “nadmudrujući” ga, nego ono što je pred poslanicima. I, pogotovo, redovno zanemarivan podatak da su oni naš servis, a ne zabavljači, koji nas privlače svađama, nadglasavanjem i proizvodnjom podjele javnosti na one koji za vlast i one koji su na strani opozicije. Što nije novina, ali ni nešto što će se, i o aktuelnoj vlasti i opoziciji kad je riječ, izmijeniti u doglednoj budućnosti.

To je sklonost ne samo Parlamenta Federacije. Kao što i vlast u Tuzlanskom kantonu ne samo u vezi sa Skupštinom nije presedan, osim po rotiranju vlasti i opozicije (za 10 godina osam vlada TK-a). Jer, većinu kantona odlikuju prazan hod, javašluk i napadna sličnost knjiškoj definiciji lakrdije, što rađa prazan hod, nerad, neodgovornost, jalovost… Skupština Hercegovačko-neretvanskog kantona, u kome nova vlada nije ni na vidiku, nije se sastala pet mjeseci (sjednica je, napokon, najavljena). Parlamenti Zeničko-dobojskog i Unsko-sanskog kantona su odavno u znaku prekopavanja većine i opozicije. Ruže ne cvjetaju ni u Kantonu Sarajevo, a u Kantonu 10 su, godinu nakon izbora, tek nedavno dobili mandatara vlade i vođstvo parlamenta. Niti im se žuri, niti im je stalo do posljedica, jer znaju da nema kažnjavanja onih koji su uporni proizvođači javašluka, lakrdije, nerada i neodgovornosti.

Uz to što je uobičajena i što nas za nju odavno dresiraju, ova slika je, nažalost, postala standard. Parlamentarni rad je u pravilu presipanje iz šupljeg u prazno, s nadmetanjem i naduravanjem špic-igrača vlasti i opozicije. U prvom planu je diskutantov ego, upakovan u zadati stranački profil, uz mirođiju od ličnih kompleksa i frustracija i obaveznu porciju nacionalne ostrašćenosti. Plus prateće zanemarivanje primarnog zadatka poslanika, onoga zbog čega se dotični/na tu nalazi, za šta su ih građani birali i što im, u iznosima koje su sami odredili, plaćamo besprizorno mnogo za nerad i neozbiljnost.

Uz takvu upornost i efikasnost u javašluku, od “antologijskog” Parlamenta BiH naniže, bez problema se dođe do onoga što decenijama bode oči: možda ne većina, ali priličan broj tamo uhljebljenih je zalutao, najblaže rečeno nije tome dorastao, a da je bilo sreće, nikad se tu ne bi našao. Iako se to zna, nema nastojanja da se temeljito propitaju uzroci i pozadina tog našeg usuda. A nije teško dokučiti naličje i ove naše naopake slike: običaj da se od parlamenata načine pozornice prepucavanja i nadmetanja u tome ko će koga nadgovoriti, maštovitije i prizemnije uvrijediti, vještije verbalno pogoditi ispod pasa i izazvati kratkotrajnu senzaciju, što je i lakše, i poželjnije i unosnije od ozbiljnog rada, usvajanja propisa i opravdanja povjerenja birača. Prave odluke se – jer su oni samo ikebana i prigodan ukras višestranačja – ne donose u parlamentima, već na drugim mjestima, u krugovima nevidljivih i moćnih likova, na omiljenim stranačkim minderima, u kafanskim separeima i na isturenim vikend-položajima, uoči skupštinskih sjednica i uz nagodbe, dogovore, trgovačke račune i interesne muševere.

Ima onih koji sve to što naše parlamente čini obojene javašlukom i licemjerjem slikovito nazivaju demokratijom u povojima. Ne kažu ono što je obavezno reći, ma kako to nekome zvučalo: stvarno već predugo traje takva naša demokratija u pelenama i predugo se odvija ono što se, poslije upotrebe, prije ili kasnije mora uraditi sa svakom pelenom.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić/Foto: Arhiva)