Bosanci i Hercegovci imaju percepciju da su bili bogatiji tokom 1980-ih nego sada. Ima li ta percepcija uporište u stvarnosti? Centralna banka BiH provela je istraživanje o tome i došla do prilično zanimljivih zaključaka.

Često objašnjenje za dobra stara vremena je loše pamćenje, a čini se da se to pokazalo i u slučaju istraživanja objavljenog na web stranici Centralne banke BiH.

KRIZA 1980-TIH

Naime, istraživanje je rađeno o sveprisutnoj percepciji Bosanaca i Hercegovaca da je život u Jugoslaviji bio bolji nego što je danas. Međutim, ako se vodimo empirijskim podacima koja su predstavljena u istraživanju, postaje očigledno da “dobra, stara vremena” ipak nisu bila toliko dobra.

Da bi došli do najtačnijeg zaključka, istraživanje je pokušalo odgovoriti na dva pitanja: Je li ekonomska vrijednost novca veća sada ili tokom 1980-tih i je li sadašnji pravni i regulatorni okvir povoljniji u pogledu regulative, pristupa finansijama i nabavke roba i usluga?

Istraživanje je uzelo u obzir nekoliko ključnih indikatora kao što su kontrola cijena i zaštita potrošača, zaštita prava radnika, fiskalni i finansijski sektor i realna ekonomska vrijednost plaća.

Jugoslavija je imala jedinstvenu hibridnu vrstu ekonomskog sistema. Nije bila strogo centralizirano državno planirana, kao što je to bio slučaj s mnogim ekonomijama istočne Evrope u tom periodu, ali nije bila ni tržišna ekonomija svojstvena zapadnim zemljama.

Međutim, ekonomska kriza 1980-tih uslijed ekstremnih neravnoteža i naglog rasta vanjskog duga, posebno uzrokovanog naftnom krizom, dovela je do ozbiljnih problema, uključujući devalvaciju, nesolventnost države i pad životnog standarda.

Visoki dug nije bio rezultat centralnog planiranja već nekontrolisanog zaduživanja pojedinačnih jugoslavenskih republika, koje je omogućeno amandmanima na Ustav iz 1974. godine. Vanjski dug je bio podijeljen između centralne vlade i republika, s brojnim međunarodnim zajmodavcima. MMF je odigrao ključnu ulogu u izbjegavanju bankrota, ali uz zahtjeve za reformama koje su, iako nužne, doprinijele izazovima u zemlji.

Kasnije su u Jugoslaviji provedene zakonske i regulatorne promjene, ali se smatralo da su bile sporije i da nisu imale veliki utjecaj zbog birokratske neefikasnosti, zaštitnih pravila i decentralizacije ovlaštenja za zaduživanje.

REALNE PLATE

Danas Bosna i Hercegovina pokušavaju uskladiti svoj pravni okvir s EU standardima, ali je suočena s izazovima uspostavljanja funkcionalne tržišne ekonomije i koordinacijom ekonomske politike, prenosi Oslobođenje.

Fiskalni i finansijski propisi u bivšoj SFRJ dopuštali su nekontrolisano zaduživanje republika i preduzeća, što je rezultiralo znatnim rastom duga. Napori za rješavanje ovog pitanja uključivali su usvajanje zakona 1989. i 1990. godine. Međutim, ove reforme su došle kasno i na njih je negativno uticala valutna politika. Nasuprot tome, današnji pravni okvir u Bosni i Hercegovini je više strukturiran, s entitetskim propisima koji reguliraju finansijski sektor. U bankarskom sektoru sada dominira strani kapital, koji se smatra dobro reguliranim. Zaduživanje, dug i garancije su strogo regulirani, osiguravajući fiskalnu stabilnost i štiteći prava potrošača.

Značajna razlika između dva perioda leži u fiskalnoj stabilnosti i dostupnosti sredstava. U 1990. veliki dug, nestabilna valuta i izgubljena štednja bili su glavni problemi, dok su 2022. bila na snazi stroga pravila zaduživanja, stabilna valuta i zaštita depozita.

Međutim, što je s realnim platama? Često čujemo od ljudi koji su zarađivali u Jugoslaviji da im je standard bio bolji nego sada. Frustracije zbog inflacije nakon pandemije i zbog rata između Ukrajine i Rusije su dodatno intenzivirane.

Da bi došli do najboljih rezultata usporedbe, u istraživanju je napravljen obračun “radnog vremena za zaradu” novca za kupovinu određenih proizvoda koje se zasniva na prosječnoj neto plati i prosječnoj cijeni tih proizvoda. Ova metoda pomaže u usporedbi perioda bez daljih prilagođavanja podataka i modela.

Općenito, današnjim radnicima s prosječnom platom treba otprilike isto vrijeme ili čak nešto manje, nego 1990. godine da priušte osnovne prehrambene artikle poput hljeba, brašna, mlijeka, jaja i maslaca. Isto se odnosi i na troškove električne energije. Međutim, neki proizvodi, poput jestivog ulja, kafe, špinata, drva za ogrev i uglja, sada zahtijevaju znatno manje utrošenog radnog vremena za nabavku nego 1990. godine.

Najuočljivije razlike u pristupačnosti uočavaju se kod električnih uređaja i namještaja. 1990. godine radniku s prosječnom platom bilo je potrebno više od mjesec dana da zaradi dovoljno novca da kupi električni šporet ili komad namještaja. U 2022. za to je potrebno manje od pola mjeseca.

ZAŠTITA POTROŠAČA

Analiza se također proteže na različite periode, kao što je 1986. – 1990. u odnosu na 2018. – 2022., kako bi se uzeli u obzir sezonski ili krizni efekti. Period 1986. – 1990. pokazao je nestabilnost cijena i disparitet plaća i cijena, dok je period 2018. – 2022. bio relativno stabilan do 2022. godine kada je inflacija porasla zbog globalnih kriza poput pandemije Covida-19 i rata u Ukrajini.

Sve u svemu, osnovni prehrambeni proizvodi koštaju otprilike istu količinu radnog vremena za oba perioda, ali skuplji proizvodi su danas mnogo pristupačniji. Analiza također uključuje podatke iz daleke 1960. godine, otkrivajući da plate radnika sada omogućavaju pristupačniju kupovinu u većini kategorija proizvoda.

Postotak plata koji se troši na osnovne proizvode značajno se smanjio tokom vremena. 1960. godine radnik bi trošio 89 posto svoje plate na osnovne proizvode, dok bi 2022. godine to iznosila otprilike jedna trećina njihove plate.

Udio radno sposobnog stanovništva u ukupnoj zaposlenosti je neznatno smanjen, a postotak žena u ukupnoj zaposlenosti se povećao od 1990. godine.

U prošlosti, Jugoslavija je bila poznata po svom kompleksnom sistemu kontrole cijena, s posebnim odjeljenjima u vlasti i kompanijama koje su se bavile nadzorom cijena, ponude, potražnje i efektima kontrole cijena. Ovaj centralizirani i komplicirani sistem imao je svojih problema, uključujući nisku produktivnost i neefikasnost u kompanijama.

Danas, u Bosni i Hercegovini, situacija je, ipak, drugačija zato što postoje tri različita zakona koji reguliraju cijene u različitim regijima. Međutim, ovi zakoni se primijenjuju samo u slučaju poremećaja na tržištu. Posebne inspekcije nadgledaju provođenje ovih propisa o cijenama.

Što se tiče zaštite potrošača, 1980-ih godina su postojale određene mjere, ali su bile ograničene zbog centralizirane odlučivačke moći. Danas, potrošačka prava su zaštićena zakonima Bosne i Hercegovine, pružajući bolji okvir za zaštitu potrošača nego ranije. Postoje institucije poput Ombudsmana za zaštitu potrošača i Konkurencijskog vijeća BiH koji reguliraju uslove na tržištu i štiti prava potrošača.

RAZBIJANJE PREDRASUDA

U suštini, pravni i regulatorni okvir za cijene i zaštitu potrošača doživio je transformaciju od složenog i centraliziranog sistema za vrijeme Jugoslavije do fragmentiranijeg, ali institucionaliziranog sistema u 2022. godini.

Na temelju podataka iznesenih u ovom istraživanju, ono što bi se moglo zaključiti je da Bosanci i Hercegovci često pogrešno percipiraju način života koji su imali za vrijeme Jugoslavije. Objektivni podaci pokazuju da je Bosna i Hercegovina po mnogim indikatorima uspješnija od Jugoslavije, a istraživanja ove vrste predstavljaju važnu okosnicu za kvalitetniji javni diskurs po ovom pitanju.

Pristup zasnovan na dokazima važan je temelj demokratskih zemalja jer doprinosi procesu razbijanja predrasuda i zabluda te utire put većem integritetu i povjerenju između kreatora politike i građana, piše N1.