Afganistanski obožavatelji muzike iz Kabula i Jalalabada prelaze granicu sa gradom Peshawar u Pakistanu kako bi ponudili hiljade rupija u radionici Mohammeda Hasana Zamrija za samo jednu kasetu.

Zamri, afganistanski izbjeglica, odbija ih sve dok nastavlja svoju potragu za kopiranjem i, kako se nada, jednog dana digitaliziranjem svoje kolekciju od više od 1.000 rijetkih i starih afganistanskih muzičkih kaseta različitih žanrova.

To je njegov doprinos očuvanju muzičke kulture koja je postojala vijekovima prije nego što su postojali talibani.

Od ponovnog preuzimanja kontrole nad zemljom 2021., talibani su nametnuli svoje rigidno tumačenje islama, ograničavajući, pa čak i kriminalizirajući muziku i umjetnost. U julu su objavili lomaču zaplijenjenih “ilegalnih” muzičkih instrumenata, podsjetivši Afganistance da je prodaja instrumenata kažnjivo djelo.

“Talibani samo koriste religiju kao izgovor da zabrane muziku i kažu da je to haram, zabranjeno, u islamu. To nije istina i dio je naše kulture vijekovima, ali su Talibani to besmisleno zabranili”, kaže Zamri.

Zamri je pobjegao iz Afganistana tokom sovjetske invazije i vratio se na nekoliko godina nakon što je rat završio i talibani počeli da konsoliduju svoju moć. Ponovo je otišao 1996. godine i od tada vodi radionicu popravljanja kasetofona i televizora. Većinu prostora u njegovoj maloj radionici zauzimaju hrpe kaseta, uredno raspoređenih na zidu naspram ulaza. Njegova kolekcija uključuje trake renomiranih afganistanskih muzičara uključujući Munawar, Nashenas, Taj Mohammad i Haikal.

„I lično sam snimio mnoge pjevače koji su pobjegli iz Afganistana 1990-ih ili su došli u Pešavar, koji je bio uspješan centar za afganistanske izbjeglice i muzičare“, kaže on.

“Ljubav prema muzici postoji, ali su muzičari, muzika i umjetnost zabranjeni u talibanskom Afganistanu. Danas imamo mnogo pjevača, ali zbog zabrane ne mogu nastupati. Oni su pobjegli iz Afganistana.” Slušajući i kopirajući svoje kasete, Zamri se prisjeća vremena kada je afganistanska publika mogla uživati u muzici i kulturi sa slobodom – istom slobodom koju uživaju muzičari i umjetnici, muškarci i žene.

“Bila su to stara zlatna vremena i današnja generacija nažalost ne zna mnogo o tim danima muzike – a generacije koje dolaze neće znati ništa.” Nažalost, kaže on, njegova vlastita djeca, kao i mnoga mlađa generacija, malo se zanimaju za muziku.

“Ljudi koji su čuli ove pjesme ili proživjeli ovo doba su oni koji dolaze da kupe kasete. Zaista mi se slama srce što ih nova generacija ne sluša. Ove pjesme govore o tome koliko je rat zloban i koliko je mir važan.”

“Naseema, Kashan, Benazir i Zarghona su bile najbolje pjevačice koje su dominirale afganistanskom muzikom prije tri do četiri decenije. Sada, ako ne dozvoljavaju muškarcima da pjevaju ili stvaraju muziku, kako će to tek dozvoliti ženama?”

Do prije mjesec dana, Zamri je bio nepoznat mnogim ljudima koji su govorili jezik pašto, sve dok lokalni mediji nisu objavili njegove pokušaje spašavanja afganistanskih muzičkih kaseta. Od tada je jednako primao i prijetnje i poruke zahvalnosti.

“Ljudi su mi na Facebooku prijetili da će mi prekinuti rad i da će mi zapaliti radnju i da je to protiv islama. Ali bilo je i pozitivnih komentara i pohvala.”

Zamri se zaista plaši da bi mu neko mogao zapaliti radnju i da ga često pitaju zašto toliko voli stare pjesme. “Oni ne razumiju. Oni ili nemaju dušu, ili mozak da vole muziku. Neki ljudi su ovisni o pušenju, neki vole kućne ljubimce, a neki vole mnoge druge stvari. Ja sam ovisnik sam o afganistanskoj muzici. To je moj hobi i moja strast”, kaže on.

(TIP/Izvor: federalna.ba/The Guardian)