Lakše je pomaći planinu nego razbiti predrasude ili promijeniti ustavno i teritorijalno uređenje BiH, što ne znači da se ama baš ništa ne može učiniti…

Dogodilo se na današnji dan 1980. godine: to što na kalendaru nije pisalo da je ljeto gotovo, nije značilo i da je još uvijek važno hvatati hlad, izbjegavati napore od podneva do sumraka i da se može spavati bez pokrivanja. Dječaka koji je jedva čekao septembar i polazak u prvi razred, roditelji su poveli u mali, oronuli, skromni zoološki vrt u Tuzli u kojem su životinje izgledale kao da čekaju kraj radnog dana, pa da u miru izvrše kolektivno samoubistvo. Usput su mu pokazali mjesto na kojem je, bolje nego drugdje, bilo vidljivo kako zemlja guta grad izgrađen, uz ostalo, i na crpljenju slane vode poslije kojeg su ostajale podzemne praznine u koje su tonule kuće i ceste. Dječak je išao na Banju, kako se već zove ograđeni prostor sa depresivnim medvjedom i ofucanim kozama i nije znao da se to što je usput vidio zove i Pinga.

Za njega je to bilo – pod Banjom. Pinga Dogodilo se na današnji dan 2000. godine: nakon vrelog ljeta bez kapi kiše – je li, zaista, tada bilo vruće, a jeste, samo ne kao sada, za ovu je priču sasvim nevažno – nad Tuzlom se nebo zacrnilo, oblaci su se nagurali kao da sutra ne postoji, a količina kiše po metru kvadratnom bila je tolika da je grad, opet!, presječen na pola. Dio poznat kao Pinga, zajedno sa sjevernom saobraćajnicom, jednom od dvije najvažnije, pljusak je pretvorio u močvaru. Promet nije trebalo preusmjeravati, jer više nije bilo niti jednog vozača koji ne zna da se, za kišnih dana, vozi okolo – osim ako u garaži umjesto golfa dvojke ima amfibiju. Dogodilo se na današnji dan 2003. godine: nakon uobičajeno toplog ljeta bez puno kiše, nad Tuzlom se nebo zacrnilo, oblaci su se nagurali kao da sutra ne postoji, a količina kiše po metru kvadratnom bila je tolika da ni najveći optimisti nisu računali kako će se razvedriti do ručka pa će, kao i svakog dana od 18. jula, ipak moći na kupanje na mjesto koje se nekada zvalo Pinga i na kojem Javno preduzeće Pannonica upravlja velikim slanim jezerom, plažom oko njega i svime što već kupalište i plaža imaju i trebaju.

Ljeto do Velike Gospe Dogodilo se neki dan: Predaja kaže, kako među katolicima, tako i među muslimanima i pravoslavcima, da ljeto, bez obzira na ono što piše na kalendaru, traje do Velike Gospe. Samo dan kasnije žega popusti, na suncu prestaje biti neugodno, prve boje jeseni farbaju avlije, a oprema za more odavno je spremljena da ne smeta. Tako je bilo nekada. Više nije pa se, bez obzira što je, kako se to kaže, Gospa prošla, jedan dječak iz Vinkovaca spuštao niz tobogan i zaranjao u slanu vodu jednog od tri tuzlanska jezera, sredovječni gospodin iz Loznice se raspitivao gdje je tu, pored vode, najbolji roštilj, Zeničanka se prepustila masaži slapova, Tuzlaci i Tuzlanke su jedva čekali da prođe vikend, dijaspora razguli, pa da na Pannonicu idu da na kupanje i sunčanje bez dječje dreke i gubljenja vremena u traženju mjesta za kafu i pivu u hladu. Ugalj i sol Realnost je u Bosni i Hercegovini uglavnom nadrealna, ali to nije uvijek nužno loše. Ustvari, nije na tuzlanskim slanim jezerima u samom centru grada u kojem se onaj što je otišao davno, prije skoro tri decenije, osjećao kao da su ga lijepo – lijepo bez sarkazma – zajebali, pa sada sjedi pod Banjom, na Pingi, kako god je već zvao to mjesto što je gutalo grad i iznad kojeg su vukovi bolovali od manične depresije, a on ga za svake kiše zaobilazio, gleda silan svijet u kupaćim gaćama i kostimima, drži se za orošenu kriglu piva čekajući da mu objasne gdje su ga doveli i zašto taj uređeni grad sa kupalištem, plažama, beach barovima i spasilačkom službom zovu kao i ono što se prepoznavalo po fotografijama tvorničkih dimnjaka i…

I eto. Meša Selimović, Derviš Sušić, Ismet Mujezinović, Adela Ber, Mirza Delibašić, Franjo Leder, Dževad Šećerbegović i drugi i druge se ne računaju: ljudskim se licima ne ilustriraju prilozi o, tako je govorio televizijski dnevnik, gradu uglja i soli. Prošlo je, dakle, punih dvadeset godina i nešto malo dana otkako je Jasmin Imamović – tadašnji načelnik Općine Tuzla, pa zatim gradonačelnik Grada Tuzle i od 2022. zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – sa malim timom saradnika napravio čudo u koje su, sve do trenutka svečanog otvaranja, vjerovali on, oni i dvoje neuspješno liječenih optimista. Predrasude Zaustavljanjem slijeganja tla, korištenjem vode koju je zemlja izbacivala i upotrebom kojekakvih mreža, filtera, ovoga i onoga, baruština je pretvorena u slano, za kupanje i zdravlje kostiju poželjno i preporučljivo jezero, prvo jedno, pa drugo i treće, zatim slapove i, evo, četvrto u planu. Usput – ma nije usput, već planski, ali se tako kaže – Tuzla ja dobila uređene trgove, konačno je ukinuta redukcija vode uvedena 1931. godine, da tada!, renoviran je i oživljen centar grada, izgrađeni su hoteli, otvaraju se apartmani i djeca sa zavišću ne slušaju bogatije prijatelje dok im pričaju kako su u Brelima naučila plivati, u Zaostrogu izvadila ježa i u Tučepima skakali s mola.

Lakše je pomaći planinu nego razbiti predrasude ili promijeniti ustavno i teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine, što ne znači da se ama baš ništa ne može učiniti, a ako i može, da to ne podrazumijeva prelazak sa goreg na očajno. U majci domovini svih svjetskih apsurda problem se, naravno, javlja tamo gdje bi trebalo biti rješenje: da se načelnici i gradonačelnici ne ponašaju kao ministri vanjskih poslova, komandanti odreda za ćudoređe i da tu poziciju ne smatraju prelaznom, jedva čekajući da se uhvate kakvog parlamenta i tamo za dobre pare šute, Tuzla ne bi bila incident već putokaz, dokaz da se i pored hiljadu autentičnih bosanskohercegovačkih muka može napraviti nešto vrijedno za zajednicu, a ne isključivo za sebe i potomke kojima će ostati zamračeni, u međuvremenu oprani milioni i više nekretnina nego što imaju prstiju. Sve ono zbog čega se po njima ništa neće zvati. Osim eventualne nagrade za uspješnu proizvodnju štete.