U ovim prilikama i neprilikama, kao i u okruženju u kojem živimo, svakodnevno svjedočimo da ono negativno izbija u prvi plan i da se o njemu neprestance govori i piše. Kao da smo se navikli na to da “ništa ne funkcionira” i da je sve što nas okružuje samo za negativnu kritiku. Ono Dobro koje, budući da je univezalna i svevremenska vrednota te se stoga ne može nikada potrošiti, kao da smo gurnuli ustranu i prestali o njemu govoriti. A to Dobro, kao što rekoh, opstaje i preživljava u svim vremenima, pa i ovom našem. Zbog toga vjerujem da se o njemu treba govoriti i pisati i da ga treba isticati, posebice u ovoj našoj unesrećenoj društvenoj zbilji.

Upravo zbog toga, a prije svega zbog divnih žena i muškaraca (doktorica, doktora, sestara, tehničara i svih drugih zaposlenih) predvodjenih prim. prof. dr. Dilistom Piljić na Klinici za infektivne bolesti UKC-a Tuzla (“žutoj bolnici”) imam  ljudsku potrebu da, kao pacijent koji je proveo više od mjesec dana na ovoj klinici, javno istaknem nevjerovatan i zadivljujući rad i predanost svog osoblja, napose onih sa 2. sprata (Odjel za zoonoze). To smatram, u najpozitivnijem smislu riječi, i svojom ljudskom obavezom.

Kao što rekoh, proteklih mjesec i koji dan sam se liječio u našoj tuzlanskoj “žutoj bolnici”. Tokom svakog dana i noći svjedočio sam profesonalizmu, predanosti, posvećenosti, a napose ljudskoj brizi za svakog pacijenta od strane ljekara, medicinskih sestara, servirki i pomoćnog osoblja. I upravo ta profesionalna i ljudska nadnešenost koju sam imao priliku   primijetiti i osjetiti u svakom trenutku ulijevaju povjerenje i vjeru u izlječenje. Ali, ne samo to. Znanje briga i njega svih njih, koju smo mi pacijenti osjećali, ne liječe samo naše tijelo, nego su prijali duši i srcu.

Koliko god bilo teško stanje (a autoru ovih redova su kazali da mu je bio težak oblik neke boleščure) pored osjećaja da “stvari idu ubolje”, čovjek osjeti i da u susretu sa ljekarima i medicinskim sestrama/tehničarima i svim drugim postaje i bolji čovjek. Jednostavno osjetite veliki ponos što ima ovakvih primjera u nas, osjetite da nije sve negativno, osjetite da u ovom društvu ima onih koji su istinski i znalački posvećeni svome poslu i profesiji. Bude vam, pored svega, drago što zajedno živite s takvim ljudskim bićima. Ponovo vidite nadu za budućnost ovog društva i novih naraštaja. Naravno, osjetite i stid pred činjenicom sa kojim obimom i količinom posla se susreću svi na spomenutom odjelu ove klinike. Kad kažem stid, mislim na to da se čovjek zapita da li se on sam u svom poslu daje toliko i radi toliko koliko oni rade.

Htio bih ovdje spomenuti i to da se ovim humanistima i profesionalcima moraju omogućiti bolji uvjeti rada u svakom smislu. Oni to itekako zaslužuju.I još puno toga pozitivnog bi se dalo kazati, ali teško je naći riječi koje bi bile adekvatne. Neka mi bude dozvoljeno i malo najintimnijih utisaka. Naime, dan mog izlaska iz bolnice skoro se poklopio s danom u kojem je moja mama prije godinu dana preselila na bolji svijet. Prije petnaestak godina ona je bila hospitalizirana baš na istom spratu gdje sam i ja bio i to u sobi koja je prva s lijeve strane odjela (br. 47). Kada sam izlazio kući pogledao sam prema toj sobi s nekim čudnim očekivanjem da ću se je prisjetiti kad je u njoj sjedila na krevetu. Naravno, nije je bilo. Tada sam stao i još jednom se okrenuo na Odjel za zoonoze iza mene. Tada mi se učinilo da na hodniku vidim sve njih drage doktorice i doktore, sestre i tehničare i na licu svakoga od njih sam vidio neku crtu svoje majke. I onda sam se, kao jedan običan učitelj i pedagog, sjetio stiha našeg pjesnika za djecu: “Čuvaj majku da ti duže traje”. I zato želim i na ovaj način reći svima njima: “Čuvajte se, makar i nekoliko od onog koliko čuvate nas pacijente. Trebamo vas, divna ljudska bića. Sve vas volim”.
Adnan Tufekčić – jedan teški i dosadni pacijent.

(TIP/Autor: Adnan Tufekčić/Foto: Arhiva)