Aida Karamešić je prva ambasadorica Bosne i Hercegovine za putovanja po svijetu i već 15 godina putuje devet mjeseci godišnje. Obišla je zemaljsku kuglu 14 puta. Još 1995. godine je sa starijim bratom, ranjenikom otišla u Sjedinjene Američke Države gdje su oboje završili fakultete. Diplomirala je avioinženjerstvo i uporedo završila kurs za obradu poreza.

„Radila sam u američkoj svemirskoj agenciji NASA i firmi ‘Pratt & Whitney’, gdje sam dizajnirala motore za avione. Ujedno sam pomagala svojim prijateljima i poznanicima u obradi poreza tokom poreske sezone. Moja mala poreska firma je iz godine u godinu rasla, tako da sam 2007. godine prestala raditi kao avio-inženjer i nastavila raditi samo poreze. Poreska sezona traje tri mjeseca, od januara do aprila, i zaradim dovoljno da mogu putovati ostatak godine“, kaže Aida Karamešić.

Ističe da je njeno prvo putovanje bilo u Kostariku gdje je živjela s lokalnom familijom te radila kao volonterka u školi učeći djecu engleski jezik.

„Svaki slobodan vikend sam putovala s drugim volonterima po Kostarici. Iz Kostarike sam otišla u Afriku – u Namibiju, Botswanu, Zambiju, Zimbabve, Mozambik i tako dalje. Do sada sam proputovala kroz 155 država Ujedinjenih nacija sa 177 teritorija. Teritorije su na primjer Antarktika i Arktik. Nije lako doći ni do Južnog ni Sjevernog pola, a ja sam bila na oba. I smrzla se! Pogotovo na Južnom polu gdje je prosječna dnevna temperatura -50 stepeni. Na Antarktiku sam vidjela sedam-osam različitih vrsta pingvina, tuljana i kitova, a na Arktiku polarne medvjede i arktičke lisice“, priča sagovornica.

Prema njenim riječima, za putovanja ne trebaju velike svote novca, ali treba velika volja.

„Kada ste mlađi, tada je volja veća i puno je lakše podnijeti velike vrućine i spavanje u šatorima po Africi ili autobusima po Južnoj Americi, jesti svakojake crve i neobična jela, u principu šta god ima, a ne šta želite, ne kupati se danima, ručno prati svoj veš, uvijek biti raspoložen za duge šetnje bez obzira kakav je dan, buditi se u različito vrijeme svako jutro, biti bez internet konekcije danima, sedmicama, a nekad i mjesecima.“

Pečat u pasošu

Napominje da je od svega najteži dio putovanja prelazak granica jer se nikada ne zna koliko može trajati i hoće li nedostajati još neka dokumentacija.

„Prešla sam preko stotinu granica i nisu sve granične kontrole kao one na aerodromu. Na primjer, prošle godine sam putovala iz Francuske Gvajane (francuska teritorija na sjeveru Južne Amerike) u Brazil. U Francuskoj Gvajani sam se na pijaci ukrcala u neki manji kombi gdje je jedna teta nosila šest živih koka svezanih za nogice, druga pače u kavezu, treća dvije vreće kukuruza… I tako nas deset u kombiju za sedam putnika s torbama i koferima četiri sata do neke rijeke. Na toj rijeci, malom Brazilcu s velikim šeširom smo dali nekoliko dolara i on nas je u čamcu prevezao na drugu stranu obale. U Brazil. Ni granice, ni granične policije, ni pečata u pasošu“, prisjeća se Aida Karamešić.

Nastavlja da je tada bila svjesna problema jer nema pečata u pasošu i da joj neće biti lako kada bude izlazila iz Brazila, pa je zato našla taksistu koji ju je odvezao u policijsku stanicu.

„Policajcu sam na engleskom objašnjavala kako mi treba pečat u pasošu. On se smješka, pa mi na portugalskom odgovara da mene ništa ne razumije. Onda se i ja smješkam jer ni ja njega ne razumijem. Potom mi je iz ruke uzeo moj bosanskohercegovački pasoš i rekao ‘Welcome Brazil, Goodbye Brazil?’ Rekoh, ‘Welcome Brazil’, misleći, da tek ulazim u Brazil. Onda pita: ‘Visa?’. ‘No visa’, rekoh. OK. I udari mi pečat kako treba da sam tek ušla i sa tačnim datumom. E sad, mogao je tražiti koliko hoće dolara, tada platite i to je to. Ali je bio neki fin momak, pa nije ništa tražio“, prepričava sagovornica.

Sjeća se i da je jednom u pola noći autobusom prelazila u Meksiko i da je graničar od svih tražio da plate po 20 dolara.

„Našla se dvojica pametnih Amerikanaca govoreći kako neće da plate, da se to ne plaća, da je to prevara. Vozač im izbaci kofere, ali i njih dvojicu. Mi smo nastavili, a oni su ostali na granici da se raspravljaju.“

Uvijek postoji rješenje

Dodaje da se ipak nekad ne može platiti graničarima za ulazak u zemlju te navodi primjer njene trojice prijatelja koji su prelazili granicu između Kameruna i Ekvatorijalne Gvineje.

„Bez obzira na to što su imali vize za Ekvatorijalnu Gvineju i platili bi koliko god treba, graničari ih nisu željeli pustiti. Morali su imati nekoga iz Kameruna ko će ih prevesti sa svojim automobilom i garantovati za njih. Već tada sam bila u Ekvatorijalnoj Gvineji na samitu Most Traveled People (MTP, Ljudi koji su proputovali najviše svijeta), pa je onda ambasador Kameruna sa svojim kontaktima pomogao mojim prijateljima da pređu granicu i pridruže se samitu“, govori Aida Karamešić.

Navodi da MTP ne samo što ima više od 30.000 članova, nego ima i ambasadore koji predstavljaju svoje zemlje.

„Svrha grupe je da ujedinjuje putnike širom svijeta i kad je potrebno da jedni drugima pomažemo. Kao MTP ambasadorica mogu pomoći državljanima Bosne i Hercegovine ako se nađu u bespomoćnoj ili teškoj situaciji bilo gdje na svijetu. Koliko god mi mislili da možemo sami, vrlo je važno imati ljude koji mogu pomoći, ako zatreba – i koji imaju kontakte širom svijeta. Nekad je neko bio u istoj ili sličnoj situaciji i uvijek postoji rješenje. MTP ambasador za Srbiju je Đorđe Radinović i oboje smo dostupni na Facebooku“, zaključuje sagovornica.