Gošća petog podcasta „Mrzim kada sama šetam noću“ koji se kroz eksplanatorno novinarstvo bavi nasiljem nad ženama je magistrica psihologije i sertifikovana kognitivno-bihevioralna psihoterapeutkinja Jovana Džever. Sa Džever smo razgovarali o emocionalnom nasilju, manipulaciji, nasilju u partnerskim odnosima i cijeni ostanka u nasilničkom partnerskom odnosu. Razgovarali smo i o stigmi koja postoji kada je u pitanju briga za mentalno zdravlje, mogućnostima izlaska iz kruga nasilja i tome na koji način mediji tretiraju nasilje i femicid, osobito u partnerskim odnosima. Džever ističe da, iako su uglavnom u partnerskim odnosima žene te koje trpe nasilje, podaci iz prakse govore da one itekako mogu biti i počiniteljice nasilja.

Na pitanje da li se u bosanskohercegovačkom društvu koje je ekonomski i socijalno zapuštenije od nekih drugih društava dešava više nasilja i da li je nasilje rezervisano kako se to misli samo za niže slojeve društva, Džever odgovara: „Nasilje je svojstveno svima i dešava se u svim društvenim slojevima, s tim da su pojavni oblici drugačiji. Dvije od pet žena, odnosno njih 43% je doživjelo neki oblik nasilja od prethodnog ili sadašnjeg partnera, od omalovažavanja i prijetnji o tjelesnom povrjeđivanju, pa do toga da je došlo do određenih zabrana u smislu ograničavanja kretanja, uzimanja ključeva, zaključavanja i slično.“

Govoreći o tome kako prepoznati emocionalno nasilje i kako mu se oduprijeti, naša sagovornica pojašnjava: „Kada je u pitanju psihičko ili emocionalno nasilje, početni momenat u partnerskom odnosu je takav da je zlostavljač izuzetno dobar i pažljiv, a onda postepeno kreću momenti zlostavljanja, a djeluje da se sve iz dobre namjere, u smislu ‘možda ne bi trebalo da ideš sama, odvešću te ja’, ‘ne dopadaju mi se tvoji prijatelji, možda bi trebala da promijeniš društvo’ i postepeno takvim suptilnim informacijama pored odvajanja od socijalne sredine u kojoj osoba bude i određenog momenta izolacije i posvećenosti tom odnosu, osoba dolazi u fazu određenog sluđivanja. S jedne strane osjeća da nešto nije u redu, a sa druge strane uviđa da je partner koji je zlostavljač skroz dobar i onda se pojavljuje nesklad. Osoba se zapita da li je ona u redu i da li je nasilje samo faza, tražeći opravdanja. To se može objasniti evolucijski i biološki, jer u toj fazi jedan dio mozga ne radi. Jednim dijelom osjetimo da nešto nije u redu, ali se istovremeno i branimo od toga tako što nećemo da vidimo taj bol.“

Džever smatra da i transgeneracijska trauma uveliko utiče na obrasce ponašanja kada je u pitanju tolerancija, ali i činjenje nasilja: „Transgeneracijska trauma se, kada su osobe koje trpe nasilje u pitanju ogleda u tome da smatramo da ako su prije nas trpili_e možemo i mi, i u povećanoj agresivnosti od strane zlostavljača, bio on muško ili žensko. Ona igra ulogu onoliko koliko su ljudi osviješteni. No, ako je neko naš prije nas trpio nasilje, to je bio njegov izbor u određenoj mjeri, jer nije znao ili mogao drugačije, ali ne moramo mi sada da trpimo, ako se to nama ne dopada.“

Na pitanje zašto danas veliki broj žena, iako su svjesne da su u nasilničkom partnerskom odnosu, i dalje ostaje u njemu, naša sagovornica kaže: „Mi nismo naučeni da preuzmemo odgovornost za svoj život. Ako je neko u partnerskoj vezi koja ima elemente zlostavljanja, postoji mogućnost da bira da ostane tu, ili da izabere da izađe iz toga. Koliko god da je teško, postoji ekonomska uslovljenost, sramota od strane okoline i osuda, to su izgovori. Cijena ostanka u takvom partnerskom odnosu je mnogo veća od izgovora koji se nameću i koliko god taj neko ko je u odnosu i može da bira da ostane, toliko ima mogućnosti i da ide iz tog odnosa.“

Ona pojašnjava i da veliki broj žena u nasilničkom partnerskom odnosu ostaje zbog djece: „Ostanak u nasilničkom partnerskom odnosu zbog djece je svojevrsno bježanje od odgovornosti upakovano u ljubav i žena stvarno na jednom nivou misli da možda nema kapaciteta da se sama nosi s tim i da će dijete više patiti ako dođe do razvoda. Činjenica u praksi je da djeca mnogo više trpe u odnosima koji su disfunkcionalni i da je mnogo bolje i za dijete i za partnere da se raziđu, nego da žive u disfunkcionalnoj porodici.“

Džever smatra da mediji igraju veliku ulogu kada je u pitanju percepcija društva o nasilju kod nas i daje preporuke kako da se o nasilju izvještava na pravi način: „Mediji koliko god da su svjesni uloge koju imaju, nekada se ponašaju suprotno od onoga kako bi trebalo, iako ima i onih koji jako profesionalno rade svoj posao. Jedna od grešaka je ta što se previše pažnje i fokusa pridaje zlostavljaču. Njegov identitet se uglavnom krije u člancima, dok se identitet žrtve objavi, uz detalje koje nipošto ne bi trebalo iznositi. I zakonska regulativa tu malo zakazuje. Da postoje jasne smjernice šta se smije objavljivati, a šta ne, onda bi bilo znatno drugačije. Kad su zlostavljači u pitanju, neki imaju psihopatske i narcističke strukture ličnosti koje i žele da se o njima piše i koje hrani medijska pažnja. Onda umjesto da dobijemo efekat koji bi primarno bio poželjan, mi dobijemo kontraefekat u smislu nagrade tom pojedincu, a ono što je dodatno problematično jeste što imamo potencijalnu mogućnost da se neko ugleda na nasilnike. Mnogo korisnije bi bilo fokus mijenjati u smislu toga da se nasilje karakteriše kao negativna i nepoželjna društvena pojava, da se ukazuje na koji način se boriti protiv njega i kako osnaživati žrtve. Što manje medijskog prostora treba pridavati nasilnicima.“

(TIP/Autorica: Vanja Šunjić)