Prema definiciji, dekarbonizacija je postepeno smanjenje i na kraju prestanak emisije stakleničkih plinova, prije svega ugljen-dioksida (CO₂), odnosno predstavlja uklanjanje ugljenika u proizvodnji svih oblika energije. Uz zelenu agendu, tranziciju energetskog sektora, klimatsku neutralnost je termin koji se sve više koristi u javnom prostoru. Kod nas je trenutno vezana isključivo uz prestanak upotrebe uglja u proizvodnji električne energije, a u razvijenim državama svijeta uveliko obuhvata i uklanjanje ugljenika iz industrije, saobraćaja i transporta, grijanja, poljoprivrede, odnosno svih grana privrednih djelatnosti.

U skladu sa EU opredjeljenjem i BiH se obavezala da do 2050.godine u potpunosti izbaci upotrebu fosilnih goriva (uglja, nafte i prirodnog plina) odnosno da izvrši dekarbonizaciju kompletne privrede i načina života. Opredjeljenje je, zvanično dosadašnjih vlasti u FBiH, da će se u vrijeme perioda energetske tranzicije, odnosno do 2050.godine, u proizvodnji električne energije koristiti ugalj sa postepenim smanjivanjem njegove upotrebe a sve u skladu sa povećanjem i izgradnjom novih kapaciteta iz obnovljivih izvora električne energije.

Plin umjesto uglja

Da se od koncepta upotrebe uglja kao tranzicijskog energenta odustaje javnost se stidljivo upoznaje. Nije nikakva tajna da manji BiH entitet RS poodavno u svojim planovima ima izgradnju dvije plinske elektrane ali da se ta priča počinje plasirati i za FBiH je nešto novo. Prvo je JP Elekroprivreda BiH u nekim svojim dokumentima najavila mogućnost izgradnje jednog manjeg termo bloka na plin za potrebe balansiranja energetskog sistema a onda je to isto plasirala i „hrvatska“ komponenta pokušavajući ugurati plinski termo blok uz projekat Južne plinske interkonekcije. I to nije ništa neobično za one koji prate dešavanja na globalnom energetskom nivou pošto se i danas spektakularno najavljuju ogromne investicije u izgradnju novih plinovoda za stabilno snabdijevanje zemelja EU ovim energentom, do skora iz Rusije a danas preko Turske ili iz zemalja sjeverne Afrike. I naravno oni koji brane ovakve projekte, većina EU država zvanično još uvijek promoviše upotrebu plina i zamjenu uglja istim, će reći da je plin manji zagađivač od uglja (što je tačno) i da to u nekom obliku predstavlja dekarbonizaciju. Na emisiju stakleničnih plinova i ovdje se plaćaju visoke takse i radi se o državama koje su iscrpile ili nemaju dovoljno ekonomski isplativog uglja pa im je svejedno uvozile plin ili ugalj. Pošto se još uvijek intezivno grade novi plinovodi i traže nova ležišta plina svima je jasno da se granica za njegovu upotrebu 2050.godine vjerovatno neće ispoštovati i da će plin i poslije energetske tranizije biti u upotrebi, bar za balansiranje. Druga strana medalje je što se još uvijek na nivou G-20 zemalja (devetnaest industrijski najrazvijenijih država svijeta i EU kao dvadeseta) nije postigao dogovor koja će za sve njih biti godina poslije koje nema više upotrebe uglja.

Za BiH upotreba plina umjesto uglja u proizvodnji električne energije nije nikakva dekarbonizacija, šta više obzirom na zalihe i kvalitet uglja to je ludost.

Rudnici, danas nosioci procesa dekarbonizacije

Proces dekarbonizacije je neminovnost, uveliko je prisutan i kod nas i naravno taga su svjesni i rudari. Plašenje javnosti kako će rudari negativno reagovati zbog smanjenja proizvodnje i upotrebe uglja u potpunosti je besmisleno i suvišno. Rudari Kreke su prije desetak godina proizvodili više od 2 miliona tona uglja a ove godine to neće biti ni milion, rudara je bilo više od 4000 a danas ih je 1820, oni znaju šta je dekarbonizacija. Za prvih šest mjeseci ove godine državni rudnici FBiH su od planiranih 3,2 proizveli oko 2,1 miliona tona uglja, dekarbonizacija na djelu, što je ako se uporedi sa 2017.godinom oko 58 %, ili pa skora da smo prepolovili proizvodnju uglja u posljednjih nekoliko godina. Jedan dio smanjenja proizvodnje uglja iz državnih rudnika nadomjestili su privatni rudnici plasirajući svoj ugalj termoelektranama. I dok Banovići danas imaju problem plasmana uglja za termoelektranu on se za istu tu termoelektranu nesmetano uzima od Kamengrada ili Miljevine po znatno višim cijenama, samo prijevoz tone uglja iz Kamengrada do termoelektrane košta blizu jedne tone uglja iz Kreke. Koliko je isplativo raditi sa termoelektranama govori nam i najnoviji primjer u rudniku Đurđevik gdje je u jednom dijelu ugljenog sloja za otkrivanje i otkopavanje uglja angažovan privatnik. Nismo protiv privatnika, šta više mislimo da će od sigurno zanati cijeniti i platiti dobrog rudara ili održavaoca bolje nego državni rudnik, ali jesmo protiv toga da se njegov ugalj preferira u odnosu na onaj iz državnog rudnika. Poslovanje privatnih rudnika znatno je jednostavnije nego državnih a i obaveze države prema njima su znatno manje, tako da je usmjerenje ka većem angažmanu privatnih rudnika od strane vlasti razumljivo i u budućnosti će biti sve veće. Međutim, to znači i drastično smenjenje broja rudara. Prema ostvarenoj proizvodnji u ovoj godini Kamengrad je veći od Kreke ili Kaknja iako ima deset puta manje zaposlenih radnika od Kaknja, Kakanj 1220 a Kamengrad ni 130 radnika.

Nije dekarbonizacija kupovati ugalj od privatnih rudnika umjesto od državnih.

Struka o dekarbonizaciji

Prvi su oni koji su vodili energetski sektor skoro tri decenije i nisu se uspjeli dogovoriti koji nam to termo energetski objekat treba, a kamoli da su ga i izgradili, ostavljajući nas među rijetkim državama koje imaju svoj ugalj a nemaju ga gdje kvalitetno i sigurno spaliti. Oni danas, pod okriljem brige o budućnosti energetskog sektora, u javnom prostoru iznose stavove usmjerene ka zaštiti svog biznisa kao privatnog proizvođača električne energije, trgovca električnom energijom ili nečijeg lobiste.

Drugi su oni koji vjeruju da dekarbonizaciju trebamo dodatno ubrzati iznoseći stavove da imamo nekvalitetan ugalj i da se u Evropi više nigdje ne grade termoelektrane na ugalj. Naravno, osim što je većina evropskih država u bliskoj prošlosti izgradila nove termo blokove pa sada mogu kalkulisati sa gašenjem starih ima i onih koji još uvijek grade nove termo blokova, primjer je Srbija pa i Grčka gdje će novi termo blok na ugalj brzo preći na plin. A što se tiče kvaliteta uglja naši ligniti i pogotovo mrki ugljevi su idealni za termo blokove i kvalitetniji su od većine lignita koji se danas spaljuju u Poljskoj ili Njemačkoj, odnosno još uvijek širom Evrope.

Treći smo mi koji još uvijek vjerujemo u domaći resurs, da uloga uglja u proizvodnji električne energije u kritičnim razdobljima ima još dugu perspektivu i da ga svakako treba ostaviti i za period balansiranja energetskog sistema.

Ipak od svega je najvažnije kakav će stav nova vlast zauzeti po pitanju dekarbonizacije, bar na osnovu onog što do sada znamo nemamo razloga za veliku radost. Prethodna i nije baš imala neki razrađen plan, dekarbonizacija u proizvodnji električne energije se odvijala stihijski, posljednjih godina osjetno se smanjivala isporuka uglja ka termoelektranama iz državnih rudnika a rasla je iz privatnih.

U procesu dekarbonizacije rudnici i rudari su prvi na udaru, vidjet ćemo kako će reagovati drugi kada dođe red na industriju, individalna ložišta, transportna i prevozna sredstva. Sigurno je da će jednog dana emisiju plinova plaćati i željezara, soda, cementare, da će se voditi računa šta se smije a šta ne smije spaliti u individualnom ložištu, u toplanama, kakav pogon će imati motorna vozila i kolike će se takse plaćati na sve to.

Vjerovatno neki od nas to neće dočekati, ali to je i puno bliže nego što mislimo.

(TIP/Autor: dr.sc. Safer Demirović, dipl.inž.rudarstva)