Psihijatar iz Srbije dr. Vladimir Đurić napisao je prije nekoliko godina tekst o jednoj naizgled potpuno usputnoj sceni na koju je naletio putujući na ljetovanje, a koja je mnoge navela da bolje posmatraju ljude oko sebe.

Dr. Đurić je posmatrao četiri potpuno različita para iz Srbije dok čekaju trajekt i evo šta je vidio – tekst objavljen na njegovoj Facebook stranici prenosimo vam u cjelini.

„Vozio sam cijelu noć… To prosto volim… Sretan i iscrpljen stižem ujutru u luku odakle polazi trajekt na Ostrvo o kome maštam nekoliko posljednjih godina…

Na parkingu ispred su četiri automobila iz Srbije i nekolicina sa tablicama iz cijele Evrope…

Srpski su redom… Jedan raspali punto… Dva stara polovnjaka, neuništive dizel mrcine… I jedan napucani bmw, dvosjed…

Posmatram zemljake…

U Puntu četvoročlana porodica. Auto legao do zemlje, buljuk stvari po sjedištima, mandarine, toalet papir, termosi, šerpe, čarape i majice… Svi umusavljeni od kiflica sa džemom koje bjesomučno jedu ispred kola. Majka briše sinu usta krpom (onom kariranom crvenom što je svi imamo u kući). Otac i kćerka će ipak još neko vrijeme imati brkove od šećera u prahu… Sretni… I tako normalni.

U Meganu par, tridesetak godina. Uljudni, lijepo obučeni, SAT revija na suvozačevom sjedištu otvorena na putopis dovde…Vozili i stigli na vrijeme po Alviroviću. Frapei u rukama. Bezlični… Ni ne znaš šta da pomisliš o njima. Profesionalci.

U Oktaviji par intelektualaca i kćerkica… On mršav, obrijan, sa naočarima… U košulji kakvu ja nosim na posao. Ona u haljni sa cvijećem, s kovrdžavom kosom i naočarima za sunce. Macka kćerkicu kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50. Ne jedu i ne piju ništa. Također, ne znaju srpski. Hladni i pristojni…

Posljednji par u bembari, tablice četvorocifrene – simetrične… On 50-ak godina, sjed, visok, sa onim „može mi se“ stavom, torbicom podpazuhovačom (u kojoj od 1992. nikad nije bilo manje od 3.000 maraka, sada eura), djeluje kao lokalni nakupac ili vasnik hladnjače ili mali privatnik iz nekog manjeg grada… Bogat i ostvaren. Uspješan po svim današnjim merilima. Ona je mlađa, recimo, desetak godina, gojazna, našminkana, sa zlatom oko vrata i na ruci… Jednom zgodna, udata na brzinu, kad je eto slučajno zatrudnila… Možda griješim, ali nekako bi mogli definisati Antipatičnost po njima…

Pošto sam stigao dosta ranije, trajekt stoji vezan na pristaništu, ali kućica gdje se prodaju karte je i dalje zatvorena. S obzirom da pristiže još automobila polako postaje jasno da će biti poprilična gužva i da će možda neko morati da ostane da čeka sljedeći (koji kreće tek popodne).

Tenzija polako raste.

Dok ja jedem svoju pitu s višnjama, razmišljam o onome što je Andrić govorio kako ćeš čovjeka najbolje procijeniti ako ga posmatraš kako se ponaša kada se dijeli nešto besplatno…

Karte svakako nisu besplatne, ali 15 minuta pred polazak, počinje da se formira red ispred kućice i tek tada polako dolazi ležerni Grk sa onim ostrvskim šarmom „sad ćemo i sve ćemo i lako ćemo, zašto žuriti kad ste već u raju, opušteno…malaka!“…

Primijećujem jednu fascinantnu činjenicu: u redu prva četiri mjesta zauzeli Srbi. I to tačno po opadajućoj vrijednosti njihovih automobila – od najskupljeg ka najjeftinijem. Kao da su poređani po „Životnom Uspjehu“…

Nalakćen na pult od kućice i sa glavom u istoj, ponosni privatnik iz bembare zbija šale na račun svog neznanja engleskog, tipa „koj će mi… sad ću ga obrlatim za popust“… Inženjer iz oktavije mu poluzgrožen pomaže da se sporazume sa radnikom i da bi mu dao potrebne podatke, da ne piše na papirnoj maramici broj tablica… Potom profesionalci… I, na kraju, ćale, još uvijek musav…

Ljudi iz ostalih zemalja tek tada polako staju u red, nenaviknuti na otimanje…

Razmišljam…

Koliko je tužno što smo svi naviknuti da se dovijamo, stojimo po redovima i molimo za svakave normalne stvari…

Kako je lako biti dostojanstven u fer uslovima, uz pravdu i sitem, a koliki je to izazov kod nas… I koliko se divim ljudima koji su zadržali Civilizovanost, Manire i Dostojanstvo… Poštenje i Obraz, uprkos svemu… A pogotovo uprkos neispativnosti istih…Makar kratkoročno, usko i blisko gledano.

I mislim se…

Šta je danas potrebno za uspjeh kod nas?

Talenat… Rad… Obrazovanje… Karakter… Jezici… Pristojnost… Ili je dovoljno samo da se PRVI nalaktimo na pult, da budemo lukavi i proračunati, seljački inteligentni, da pitamo, da nas ne bude sramota da se izborimo za sebe, da nas ne interesuju drugi i kako će oni… Da ne pametujemo, već završavamo.

I razmišljam kako je privatnik tako možda prvi i stao u red kad se kralo, kad se švrcovalo, kad se potplaćivalo, dezertiralo i učlanjivalo. Lukav i prepreden, neopterećen čašću, principima, vaspitanjem i moralom, već samo brutalno motivisan kompleksima, pohlepom i zavišću…

I još tada uspio da uđe na Trajekt Imućnosti, koji danas tako lako plovi i vozi bilo gdje, gdje god On poželi, i svaka mu se luka raduje i objeručke ga prihvata…

Ko je tu u pravu, pitam se?

Da li je u sistemu okrenutom naglavačke inteligentno biti normalan, neokrenut, ukoliko se slažemo da je inteligencija sposobnost prilagođavanja i da su Neprilagođeni evolutivno osuđeni na propast od vajkada…

Ili je potrebno odreći se onoga „kako smo mislili da treba“ i kako smo vaspitani da bi skočila vrijednost naših automobila…

Ne znam…

Ja volim svoj auto. Nikad me nije izdao. Znam ga u dušu… Zna i on mene. Znam da nije proklet i da će me iako ja nekad pogriješim, zamislim se i zaletim, on sam vratiti na put, iščupati sa litice, izbjeći bankinu, da ću imati sreće, da će vjerovatnoća da baš tad neko ne naiđe iz suprotnog pravca biti na mojoj strani… I da ću se ja brzo vratiti na pravi put.

Zagledan, stojim sa Musavim…

Vraća me u realnost tako što me nudi kiflicama. Ćaskamo i upoređujemo kulinarske sposobnosti naših majki…

Naravno, ulazimo svi na trajekt… Grci su nas ležerno spakovali sve i rastajemo se po izlasku…

Nažalost ne vraćamo se istim…

Ali već mogu da vidim…

Privatnika bijelog, podjednako antipatičnog i nervoznog, na telefonu, kako se 6. dana mora vratiti do prodavnice jer se promijenio poreski inspektor, a ovaj novi „ne razumije“ njegov način vođenja knjiga… Moraće to „lično“ da sredi.

Kako su intelektualci nasmijani, druželjubivi i opušteni, igraju se sa kćerkicom, olakšani za Godinu Dana akumuliranih frustracija, poniženja, besmisla, izazova i uzaludnosti… Podsjećeni na suštinu i prave vrijednosti, na Njih troje… I to zajedničko skakanje po talasima u plićaku…

Profesionalci i dalje isti… Sa opranim autom, ni presretni, ni pretužni, bilo im je ok, uravonoteženi, baš onakvi kakvi su i došli…

A porodica sa zapakovanim girosima, grčkim salatama, kanticama maslinovog ulja, alvom i maslinama, dvije bicikle iz Džamba, testira nosivost punta… Srećni… Kao što bi bili i na Adi Ciganliji.“

(TIP/Izvor: N1/Foto: Konstantinos Tsakalidis / Alamy / Alamy / Profimedia)