‘Ništa ne možemo učiniti osim gledati kako bebe umiru’

Tromjesečni Tayabullah je tih i nepomičan. Njegova majka Nigar odmiče cijev za kiseonik od njegovog nosa i stavlja prst ispod njegovih nozdrva da provjeri da li diše. Počinje da plače kad shvati da joj sin blijedi.

U ovoj bolnici u Afganistanu ne postoji nijedan radni respirator.

Majke drže epruvete za kiseonik blizu nosa svojih beba jer maske dizajnirane za njihova mala lica nisu dostupne, a žene pokušavaju da popune ono što bi trebalo da radi obučeno osoblje ili medicinska oprema.

Svakog dana u Afganistanu 167 djece umire od bolesti koje se mogu spriječiti, prema podacima UN-ovog fonda za djecu UNICEF – bolesti koje se mogu i trebaju liječiti pravim lijekovima. To je zapanjujuća brojka. Ali to je procjena.

A kada uđete u pedijatrijsko odjeljenje glavne bolnice u zapadnoj provinciji Ghor, zapitaće te se je li ta procjena preniska. Više soba je prepuno bolesne djece, najmanje po dvoje u krevetu. Njihova tijela poharana upalom pluća. Samo dvije medicinske sestre čuvaju 60 djece.

U jednoj prostoriji reporteri BBC-ja vidjeli su najmanje dvadesetak beba koje su izgledale kao da su u teškom stanju. Djecu je potrebno kontinuirano nadzirati, što je u ovoj bolnici nemoguće. Ipak, za milion ljudi koji žive u Ghoru, ova osnovna ustanova je i dalje najbolje opremljena javna bolnica kojoj mogu pristupiti.

Javna zdravstvena zaštita u Afganistanu nikada nije bila adekvatna, a strani novac koji je gotovo u potpunosti finansirao zamrznut je u augustu 2021. kada su talibani preuzeli vlast. U proteklih 20 mjeseci BBC je posjetio bolnice i klinike širom te zemlje i svjedočio njihovom urušavanju.

Sada nedavna talibanska zabrana ženama da rade za nevladine organizacije znači da humanitarnim agencijama postaje sve teže raditi, što dovodi u opasnost još više djece i beba. Već poraženi nedostatkom resursa, medicinari u bolnici Ghor iskoristili su sve što su imali da pokušaju da ožive Tayabullaha. Dr Ahmad Samadi je pozvan da provjeri njegovo stanje. Umor i stres koji se vide na njegovom licu. Stavio je stetoskop na Tayabullahova prsa – čulo se slabo lupanje srca.

Medicinska sestra Edima Sultani dojurila je sa pumpom za kisik. Stavila ga je na Tayabullahova usta, upuhujući zrak u njih. Zatim je dr Samadi palčevima izvršio kompresije na dječakovim sićušnim grudima.

Tayabullahov djed Ghawsaddin gledao je u šoku. Rekao je da njegov unuk boluje od upale pluća i neuhranjenosti. “Trebalo je osam sati na ruševnim putevima da ga dovezu ovamo iz našeg okruga Charsadda”, rekao je Ghawsaddin. Porodica, koja sebi može priuštiti samo suhi kruh za obroke, skupila je novac da plati vožnju. Pola sata su nastavljeni napori da se njegov unuk oživi. Sestra Sultani se tada okrenula prema Nigar i rekla joj da je Tayabullah umro.

Iznenadnu tišinu koja je obavila sobu prekinuli su Nigarini jecaji. Njen sinčić je umotan u ćebe i predat Ghawsadinu. Porodica ga nosi kući.

Tayabullah bi trebao biti živ – svaka bolest koju je imao bila je izlječiva.

“I ja sam majka i kada sam vidjela da beba umire, osjećala sam se kao da sam izgubila vlastito dijete. Kada sam vidjela njegovu majku kako plače, slomilo mi se srce. Povrijedilo mi je savjest”, rekla je medicinska sestra Sultani, koja često radi 24-satne smjene.

“Nemamo opremu i nedostaje obučenog osoblja, posebno ženskog osoblja. Kada se brinemo o tolikom broju u teškim uslovima, koje dijete bismo prvo trebali provjeriti? Ne možemo ništa učiniti osim da gledamo kako bebe umiru.”

Nekoliko minuta kasnije, u susjednoj sobi, vidjeli smo još jedno dijete, sa maskom za kiseonik na licu, kako se bori da diše. Dvogodišnja Gulbadan rođena je sa srčanom manom, stanjem koje se zove otvoreni duktus arteriosus. Dijagnostikovana je prije šest mjeseci u ovoj bolnici.

Doktori su nam rekli da ovo stanje nije neuobičajeno ili teško za liječenje. Ali Ghorova glavna bolnica nije opremljena za obavljanje rutinske operacije koja bi to mogla uraditi. Također nema lijekove koji su joj potrebni.

Gulbadanina baka Afwa Gul čuvala je male ruke djevojčice kako bi je spriječila da skine masku. “Pozajmili smo novac da je odvedemo u Kabul, ali nismo mogli da priuštimo operaciju, pa smo morali da je vratimo”, rekla je. Obratili su se nevladinoj organizaciji za finansijsku pomoć. Njihovi podaci su registrovani, ali od tada nema odgovora.

Gulbadanin otac Nawroze ju je milovao po čelu, pokušavajući da umiri svoju kćer koja se trzala pri svakom udahu. Stres mu se urezao na lice, napućio je usne i ispustio uzdah rezignacije. Rekao nam je da je Gulbadan nedavno počela da priča, formirajući svoje prve riječi, dozivajući njega i druge članove njihove porodice.

“Ja sam radnik. Nemam stabilna primanja. Da sam imao novca, ona nikada ne bi patila na ovaj način. U ovom trenutku ne mogu sebi priuštiti ni jednu šoljicu čaja”, rekao je.

BBC je pitao dr. Samadija koliko kiseonika treba Gulbadanu.

“Dva litra svake minute”, rekao je. “Kada se ovaj cilindar isprazni, ako ne pronađemo drugi, ona će umrijeti.”

Kada smo se kasnije vratili da provjerimo Gulbadan, rečeno nam je da se upravo to dogodilo. Boca sa kiseonikom se ispraznila i ona je umrla.

Jedinica za proizvodnju kisika u bolnici nije u stanju proizvesti dovoljno kisika jer struje ima samo noću, a nema ni stalne opskrbe sirovinom.

Za nekoliko sati umrlo je dvoje djece od bolesti koje su se mogle spriječiti ili izliječiti. To je porazan, ali previše poznat udarac za dr. Samadija i njegove kolege.

“Osjećam iscrpljenost i agoniju. Svaki dan izgubimo jedno ili dvoje voljene djece Ghora. Skoro smo se navikli na to”, rekao je.

Šetajući po sobama, vidjeli smo ogroman broj djece. Jednogodišnji Sajad je disao hrapavo. Boluje od upale pluća i meningitisa.

U drugom krevetu je Irfan. Kada mu je disanje postalo otežano, njegovoj majci Zia-rah dali su još jednu cijev za kiseonik da drži blizu nosa.

Brišući nadlakticom suze koje su joj se kotrljale niz obraze, držala je obje cijevi što pažljivije što je mogla. Rekla nam je da bi Irfana dovela u bolnicu najmanje četiri-pet dana ranije da puteve nije blokirao snijeg. Mnogi jednostavno ne mogu stići do bolnice, a drugi odlučuju da ne ostanu kada već stignu tamo. “Prije deset dana je dovedeno dijete u veoma kritičnom stanju”, rekla je medicinska sestra Sultani. “Dali smo mu injekciju, ali nismo imali lijekove da ga izliječimo.

“Tako je njegov otac odlučio da ga odvede kući. ‘Ako mora da umre, neka umre kod kuće'”, rekao mi je.

Ono što je BBC zatekao u Ghoru postavlja ozbiljna pitanja zašto se javno zdravstvo u Afganistanu tako brzo urušava, kada je međunarodna zajednica u njega 20 godina ulijevala milijarde dolara? Gdje je potrošen taj novac, ako pokrajinska bolnica nema niti jedan respirator za svoje pacijente? Trenutno je na snazi dogovor o prekidu. Budući da se novac ne može dati direktno međunarodno nepriznatoj talibanskoj vladi, humanitarne agencije su se uključile da finansiraju plate medicinskog osoblja i troškove lijekova i hrane, a to je samo za održavanje bolnica poput one u Ghoru.

Sada bi to finansiranje, koje je već krajnje neefikasno, takođe moglo biti ugroženo. Humanitarne agencije upozoravaju da bi njihove donacije mogle biti smanjene jer ograničenja talibana za žene, uključujući zabranu afganistanskih žena da rade za UN i nevladine organizacije, krše međunarodne zakone.

Do sada je finansirano samo 5% od poziva UN-a za Afganistan.

Reporteri BBC su posjetili groblje u blizini bolnice. Tu nema evidencije ni upisnika, čak ni domara. Dakle, nije moguće saznati kome pripadaju grobovi, ali je lako razlikovati velike grobove od malih.

Prema onome što su vidjeli, nesrazmjerno veliki broj – barem polovina – novih grobnica pripada djeci. Čovjek koji živi u kući u blizini je rekao da su većina onih koje ovih dana sahranjuju djeca.

Možda ne postoji način da se izbroji koliko djece umire, ali su dokazi o razmjerima krize prisutni posvuda.

(TIP/Izvor: federalna.ba/BBC)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena        

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.