Prošlo je sedam dana otkako je smrtonosni potres pogodio Tursku i Siriju, usmrtivši hiljade ljudi. Ali usred očaja, bilo je i priča o “čudima”. Ovo je jedna od njih.

Kada je Necla Camuz 27. januara rodila svog drugog sina, dala mu je ime Yagiz, što znači “hrabri”.

Samo 10 dana kasnije, u 04:17 po lokalnom vremenu, Necla je bila budna i hranila svog sina u njihovoj kući u pokrajini Hatay na jugu Turske. Nekoliko trenutaka kasnije, bili su zatrpani pod gomilama ruševina.

Necla i njena porodica živjeli su na drugom spratu moderne peterokatnice u gradu Samandagu. Bila je to “lijepa zgrada”, kaže, i tamo se osjećala sigurno.

Tog jutra nije znala da će to područje biti razoreno potresom, a zgrade oštećene i uništene na svakom koraku. “Kad je počeo potres, htjela sam otići do svog muža koji je bio u drugoj sobi, a on je htio učiniti isto”, kaže ona.

“Ali kad je pokušao doći k meni s našim drugim sinom, ormar je pao na njih i nisu se mogli pomaknuti.

“Kako je potres postajao sve jači, zid je pao, prostorija se tresla, a zgrada je mijenjala položaj. Kad je prestao, nisam shvatila da sam pala sprat niže. Zvala sam ih, ali odgovora nije bilo. ”

33-godišnjakinja se našla kako leži s bebom na prsima, koju je još uvijek držala u rukama. Ormar koji je pao pokraj nje spasio im je živote spriječivši veliku betonsku ploču da ih zgnječi.

Ostali su u ovom položaju skoro četiri dana.

Dan prvi

Ležeći u pidžami ispod ruševina, Necla nije vidjela ništa osim mrklog mraka. Morala se osloniti na svoja druga osjetila da shvati što se događa.

Na njeno olakšanje, odmah je mogla vidjeti da Yagiz još diše. Zbog prašine je u početku teško disala, ali kaže da se ubrzo smirila. Bilo joj je toplo u ruševinama.

Osjećala se kao da su ispod nje dječje igračke, ali nije mogla izmanevrirati da provjeri ili da se udobnije smjesti.

Osim ormara, meke kože svog novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina. U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati u pomoć i lupati po ormaru. “Ima li koga tamo? Može li me iko čuti?”, pozivala je. Kad to nije upalilo, pokupila je sitne komadiće betona koji su pali pored nje. Lupala je njima o ormar, nadajući se da će biti glasnije. Bojala se udariti u površinu iznad sebe u slučaju da se sruši.

Ipak, niko nije odgovorao. Necla je shvatila da postoji mogućnost da niko neće doći.

“Bila sam prestravljena”, kaže ona.

Život pod zemljom

U tami ispod ruševina, Necla je izgubila svaki osjećaj za vrijeme. Ovakav život nije trebao biti. “Planirate puno stvari kada dobijete novu bebu, a onda… odjednom ste pod ruševinama”, kaže ona.

Ipak, znala je da mora paziti na Yagiza i mogla ga je dojiti u skučenom prostoru.

Nije bilo izvora vode ili hrane do kojeg bi sama mogla doći. U očaju je bezuspješno pokušala popiti vlastito mlijeko. Necla je mogla osjetiti tutnjavu bušilica iznad glave i čuti korake i glasove, ali prigušeni zvukovi su se osjećali daleko.

Odlučila je štedjeti energiju i šutjeti osim ako zvukovi izvana ne dođu bliže.

Stalno je mislila na svoju porodicu – bebu na grudima, a muža i sina izgubljene negdje u ruševinama.

Također se brinula kako su drugi voljeni prošli u potresu. Necla nije mislila da će se izvući iz ruševina, ali Yagizova prisutnost dala joj je razloga da ostane puna nade.

Velik dio vremena je spavao, a kad bi se probudio plačući, ona bi ga u tišini hranila dok se ne bi smirio.

Spašavanje

Nakon više od 90 sati pod zemljom, Necla je čula lavež pasa. Pitala se sanja li. Lajanje je bilo praćeno zvukom glasova.

“Jesi li dobro? Pokucaj jednom za da”, doviknuo je jedan u ruševinama. “U kojem stanu živiš?” Bila je pronađena.

Spasioci su pažljivo kopali u zemlju kako bi je locirali dok je držala Yagiza.

Tamu je razbila svjetlost baklje koja joj je blještala u oči.

Kada je spasilački tim iz vatrogasne službe istanbulske općine upitao koliko Yagiz ima godina, Necla nije bila sigurna. Znala je samo da je imao 10 dana kada se potres dogodio.

Nakon što je predala Yagiza spasiocima, Necla je potom odnesena na nosilima pred, kako se činilo, velikom gomilom. Nije mogla prepoznati nijedno lice.

Dok su je prebacivali u vozilo hitne pomoći, tražila je potvrdu da je i njen drugi sin spašen.

Nakon ruševina

Kada je stigla u bolnicu, Neclu su dočekali članovi porodice koji su joj rekli da su njen šestogodišnji suprug Irfan i njen trogodišnji sin Yigit Kerim spašeni iz ruševina.

No prebačeni su satima dalje u bolnicu u pokrajini Adana, jer su zadobili ozbiljne ozljede nogu i stopala.

Zanimljivo je da Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne fizičke ozljede. Zadržani su u bolnici 24 sata na promatranju prije nego što su otpušteni.

Necla nije više imala dom u koji bi se vratila, ali ju je član porodice vratio u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade. Tamo ih je ukupno 13 – svi su ostali bez domova. U šatoru se porodice međusobno podržavaju, kuhaju kafu na malom štednjaku, igra se šah i priča.

Necla se “pokušava” pomiriti s onim što joj se dogodilo. Kaže da duguje Yagizu što joj je spasio život. “Mislim da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, ni ja ne bih bila”, objašnjava ona.

Njen jedini san za sina je da više nikada ne doživi nešto slično. “Jako sam sretna što je novorođenče i što se ničega neće sjećati”, kaže ona.

Kad stigne poziv, Necla se nasmiješi. Iz bolničkog kreveta Irfan i Yigit Kerim se smiješe i mašu. “Zdravo ratniče, kako si moj sine?” pita Irfan svoju bebu s ekrana.

(TIP/Izvor: federalna.ba/BBC)