Tzv. “narodne kuhinje”, (a ima li išta nenarodnije od “narodnih kuhinja”?), kao službene institucije milostinje, u direktnom su dosluhu sa etno-vlastima i vjerskim zajednicama. I predmet su, da paradoks bude kompletan, redovne i afirmativne medijske pažnje.

Opljačkate, odnosno, “tranzicijom” u svoje džepove strpate svu narodnu imovinu (MILIJARDE), a onda tom istom narodu, preko “narodnih” kuhinja, od sveg njegovog bogatstva, dajete na kašičicu (jedan obrok dnevno), da preživi. I pri tom medijski halabučno pokazujete svoju praznično-bajramsku, uskrsno-božićnu narodnokuhinjsku “milostivost” i “brigu”.

Ukratko:

Vidite kako smo mi milostivi i dobri.

Budite zahvalni!

Da nije nas, pocrkali biste od gladi.

Dakle, umjesto da se stide pljačkom proizvedenog siromaštva, bh etno-vlasti se diče organizovanom sadakom (tur. milostinja), praveći od nje simbol tobožnje vlastodržačke darežljivosti i dobrohotnosti. Očito, mnogo lakše je biti “darežljiv” i “milostiv”, nego – pošten i odgovoran.

I još dalje i nemoralnije:

Ta lažna darežljivost, politikantski jeftino i krajnje licemjerno, u javno-medijskom prostoru, sasvim smišljeno, od strane nadležnih, funkcionalizira se kao simulakrum brige i tobožnje vlastodržačke predanosti Bogu.

(TIP/Autor: prof.dr.  Esad Bajtal/Foto: Ilustracija)